Beogradsko narodno i Šabačko pozorište, na 12. Međunarodnom festivalu glumca Nikšić 2015, predstavili su se preksinoć komadom „Bizarno”. Koprodukcijska drama rađena je po tekstu Željka Hubača, poznatog dramskog pisca iz Srbije, dok režiju potpisuje Snežana Trišić. Scenografiju je uradio Darko Nedeljković, kostimografiju Marina Medenica, a kompozitor je Srđan Marković. Uloge su povjerene: Igoru Đorđeviću, Nikoli Vujoviću, Milošu Đorđeviću, Sonji Milojević i Suzani Lukić.
Dramski pisac Željko Hubač je na okruglom stolu kritike upriličenom nakon izvođenja pojasnio da je komad satkan od niza pitanja – da li su likovi u njemu ispred ili iza vremena, da li nas je vrijeme samljelo, da li smo mi na ivici provalije i jedino što možemo da učinimo od života je da balansiramo i da se trudimo da što kasnije padnemo.
– Drama je na raskoraku između vremena i htijenja. Taj raskorak je i u nama, u vremenu u kome smo živjeli i u kome živimo. Tekst za ovaj komad sam napisao 2006. godine i svi koji su znali moje pisanje bili su iznenađeni, jer sam napisao komad koji je scenski nemoguć, ali po dramaturgiji moguć, u kome sam antidramsku formu sastavio od nevjerovatnih scena. U komadu sam u stvari pričao o svakodnevnom životu, o životu koji je slojevit, tako da je hiperrealna forma prerasla u formu apsurda, poput onih, da li ste se ovih dana probudili sa osjećajem kao da hodate po ivici provalije? Da li vas je taj produženi efekat života na svakojakim ivicama – egzistencije, ljubavi, sreće, tuge, osmijeha, suza, iščekivanja boljeg – umorio ili smo se već navikli na njega, toliko da je taj i takav život u kojem je horizont iščekivanja u vječitoj magli, postao čak i pomalo udoban. Vraćaju li nam se devedesete godine prošlog vijeka kao bumerang ili možda iz tog blatnjavog perioda naše hronike najnižih strasti nikada nijesmo uspjeli da iskoračimo, čak ni onda kada smo decenijama prije devedesetih vjerovali da su one nemoguće. Postavljaju se pitanja, da li je grijeh biti optimista, kao i to da li širenjem lažnog optimizma mi u stvari okrećemo glavu od svakodnevice. Da li će nas zbog tog ćutanja prozivati pokolenja, koja će biti već dovoljno daleko od zemlje iz koje smo ih istjerali našom indolentnošću. Ali, koji to pesimizam ima perspektivu – pitaćete se. Previše je zapitanosti, za samo jedno jutro. Postavlja se pitanje imamo li mi logičan odgovor na makar jedno od tih jutarnjih životnih pitanja. Nemamo. Pa ipak, nastavljamo sa životom i tog jutra, i svakog narednog. Dakle, zaključka nema. Ostala je samo bizarnost filozofskog diskursa. Ili je sve mnogo prizemnije i tako prokleto neizdrživo – bizarno – kaže Hubač.
On ističe da, iako je predstava imala buran period, gostovanje u Nikšiću, poslije više od godinu pauze je prvi iskorak i odlazak na festival.
- Do sada smo dobili 14 nagrada i u poslednjih 20 godina Narodnog pozorišta ovo je najnagrađivanija predstava. I što je najvažnije, voljena je od ekipe koja je radi.
Potreba da se slobodnim padom zatvori krug je globalna situacija, a vrsta ispranog mozga to smo mi sami. Komad je satkan od niza pitanja – da li su likovi u njemu ispred ili iza vremena, da li nas je vrijeme samljelo, da li smo mi na ivici provalije i jedino što možemo da učinimo od života je da balansiramo i da se trudimo da što kasnije padnemo. Drama nije samo na raskoraku između vremena i htijenja nego je taj raskorak i u nama, u vremenu u kome smo živjeli i u kome živimo, kaže Hubač.
L.N.


Kao kamion pun džakova

Glumac Nikola Vujović, kaže da je u predstavi pretplaćeni samoubica.
– Nagon za preživljavanje je najveći nagon kod čovjeka sve dok ga vremenom ne obuzmu demoni koji ga odvedu dalje od života. Kako sam igrao likove tragičara poslije svakog izvođenja osjećam se kao da sam istovario kamion pun džakova, kaže Vujović.


„Urnebesna tragedija”

Predstava Crnogorskog narodnog pozorišta „Urnebesna tragedija” Dušana Kovačevića biće izvedena večeras u 20 časova u Nikšićkom pozorištu, u okviru Međunarodnog festivala glumca. U ovom čitanju kultnog Kovačevićevog teksta koji je režirao Veljko Mićunović igraju Ana Vujošević, Mladen Nelević, Vule Marković, Nada Vukčević, Branimir Popović, Branka Stanić, Meto Jovanovski, Mišo Obradović i Momo Pićurić.


Prvi put u Nikšiću

Za glumca Miloša Đorđevića izazov je što u predstavi igraju po tri potpuno različite uloge, ali i veća odgovornost jer se trude da ih opravdaju i iznesu na pravi način.
– Volim da igram uloge krajnosti, uloge ljudi koji jako utiču na naše živote. Iako sam prvi put u Nikšiću sentimentalno sam vezan za ovaj grad jer je iz Nikšića i moj pokojni prof. Petar Banićević tako da dok sam igrao mislio sam i na njega, kaže Đorđević.
Suzana Lukić smatra da likovi nijesu dorasli zadacima i okolnostima u kojima su se našli, već nijemo posmatraju šta se dešava.