Uz „Vaskršnji tropar” i kompoziciju „O preblagi tihi učitelju”, koju je na stihove iz „Luče mikrokozme” spjevala Natalija Knjažinskaja, članovi hora Srpskog pjevačkog društva „Jedinstvo” (1839) Kotor dočarali su duhovnu atmosferu u kojoj je u Crkvi Sv. Nikole u Kotoru održano poetsko veče akademika Matije Bećkovića. U svom prepoznatljivom stamenom maniru, gdje kao varnice vrcaju riječi, Bećković je kazivao svoj spjev „Posveta prahu oca poezije”, napisan povodom 200 godina rođenja Petra II Petrovića Njegoša, objavljen u ediciji „Kolo” Srpske književne zadruge. Poezija za njega predstavlja „jedan naročiti oblik postojanja jezika, a jezik je jedino što mi imamo”.
– To je jedina institucija koju smo sačuvali i nismo uništili, jer je on nevidljiv i što je to „crkva zvučna, a nevidna”, kad bi je mogli vidjeti, mi bi je davno batalili. A taj jezik više brine o nama nego mi o njemu, jer je sve o čemu smo mi brinuli, davno propalo. kaže pjesnik za „Dan”.
Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije je proglasio Njegoša Lovćenskim Tajnovidcem i pustinjakom cetinjskim i upisao ga u „Diptih svetih”, napisao njegovo žitije, akatist i tropar, premjestio ga na ikonu. Kao što je Njegoš proglasio svog strica, Petra Cetinjskog za svetitelja, takođe u Cetinju, tako je o 200-godišnjici Njegoševog rođenja, to učinio i mitropolit crnogorski Amfilohije, a tom činu se pridružio i Matija Bećković, napisavši spjev „Prahu oca poezije”.
– Da, svagda mi dragi slovesniče, nebesima osijan pesniče, ponavljao je u refrenima bard Bećković, nazivajući Njegoša dragim nebodršcem, kosmotvorcem, sažižnikom, neženikom, pričesnikom, jezičnikom, psalmopojcem, lestvičnikom, bratstvenikom, lučonošcem, isposnikom, smislenikom, sveštenikom, nesmrtnikom, iskopnikom, bezdomnikom, svesvetnikom, mladim mučenikom, odvažnikom...
– Kao što znate, Njegoš je „Gorski vijenac” posvetio „prahu Oca Srbije”, voždu Karađorđu, pa se meni činilo prirodno da se poslije dva vijeka „ocu Srbije pridruži i „otac srpske poezije”. Tu knjigu je u svom „Plavom kolu” objavila Srpska književna zadruga ove godine, a po lijepom običaju SPD „Jedinstvo” u Kotoru me pozvalo da tu knjigu u carskome gradu Kotoru predstavim ovdašnjoj publici. Uvijek se rado odazivam pozivu da dođem u Kotor, koji je najljepši grad na cijelom Sredozemlju, možda jedini grad koji ima Crna Gora, te me je uvijek čudilo da mu je okrenula leđa i da je pravila gradove na goloj dolini, a zaboravila jednu takvu tvrđavu koja je Crnu Goru kroz vjekove povezivala sa svijetom, kaže za „Dan” počasni član SPD „Jedinstvo” koje je organizator večeri.
Njegoš je svoja djela za života potpisivao sa Pustinjak cetinjski, ili sa inicijalima uz koje je uvijek navodio zvanje Vladika crnogorski, rekao je Bećković.
On jedodao da je na knjigama objavljenim poslije njegove smrti to zvanje brisano, a njegovo zanimanje nije bilo sporedno ni za ono o čemu je pisao ni kako je pisao, ni kako je čitano i doživljavano ono što je napisano. Odvajanjem Crkve od države i najznačajniji srpski vladika poslije Svetog Save odvajan je od svog vladičanstva „kao da ga je i Crkva, čiji je vladika bio, prećutno prepuštala pjesnicima i više književnim kritičarima, nego teolozima”. Akademik Bećković kaže za „Dan” da je poetsko njegoševsko nasljeđe prepoznatljivo i u poeziji današnjih autora, kao da je arhetipski, genetski utkano u njihovo stvaralaštvo.
Predstavnici Generalnog konzulata Srbije Slobodan Bajić i Zoran Dojčinović uveličali su ovo veče svojim prisustvom.
M.D.Popović


Bogat program posvećen Njegošu

Povodom jubileja 170 godina prvog pečatanja „Gorskog vijenca” Dragan Đurčić, predsjednik sekcije za manifestacije SPD „Jedinstvo”, najavio je vaskršnji koncert u subotu 23. aprila, promociju bokeljskog izdanja „Gorskog vijenca” Nikole Malovića 25. aprila, zatim 4. maja predstavljanje knjige „Sveti mitropolit Petar Drugi Cetinjski pustinjak i Lovćenski tajnovidac” autora mitropolita Amfilohija Radovića. Književno veče eminentnog njegošologa Mila Lompara najavljeno je za jun, a zatim i izložba Predraga Dragovića - likovno čitanje „Gorskog vijenca”.


Važna je podrška

– Mi smo pjesnički narod, svi vladari Crne Gore prije ovih sadašnjih bili su pjesnici i nigdje pjesnici nisu odigrali takvu ulogu u sudbini svoga naroda kao u Crnoj Gori, nigdje oni nisu tako posvjedočili onu istinu da pjesnici žive tek poslije svoje smrti. Nekako se taj običaj izgubio da pjesnici pominju druge pjesnike, da ih podrže i pohvale. U Crnoj Gori sada ima čitava jedna plejada pjesnika, sve bolji od boljega, koji pišu svojim pismom i svojim jezikom: tu su (već bard) Ranko Jovović, Budimir Dubak, Bećir Vuković, Andrija Radulović, Milica Bakrač, Milutin Mićović, Višnja Kosović, Bogić Bulatović..., a ima ih još toliko za koje će se tek čuti – kazao je Bećković.