Vidovdan je i ovog puta okupio sprske pisce, članove Udruženja književnika Crne Gore, koji su stihom i rimom podsjetili na tragičnu sudbinu znamenitih junaka srpskog roda koji su na ovaj dan za slobodu dali živote u Kosovskom boju 1389. godine. Vidovdansko pjesničko bdijenje održano je u Duhovnom centru „Simeon Mirotočivi” kod Nemanjinog grada u Podgorici, kada su tradicionalno uručene i nagrade „Vidovdanske povelje” UKCG.
Ove godine „Vidovdanska povelja” za najbolju knjigu u 2017. godini pripala je pjesniku Igoru Remsu za zbirku poezije „Vodeni krug”, koja je uručena njegovoj sestri, dok je ovo ugledno priznanje za čuvanje tradicije, kulture i slobodarskog nasljeđa pripala Radojici F. Bulatoviću za knjigu „Vidovdanski kalendar”.
Ovu odluku donio je jednoglasnom odlukom žiri, na sjednici održanoj 22. juna, u sastavu mr Slobodan M. Čurović Apis (predsjednik), Milica Kralj i jerej Predrag Šćepanović, predstavnik Pravoslavne crkvene opštine Podgorica.
Pjesničko bdijenje počelo je besjedom oca Predraga Šćepanovića koji je naglasio da je Kosovski boj zavjet, a ne mit.
– On je iz fizike prešao u metafiziku, a iz istorije u metaistoriju. Zato je Kosovski zavjet - zavjet srpskog naroda sa Bogom. Blagosloveni su svi oni, kao što je Udruženje književnika Crne Gore, koje se uvijek sjete Kosovskog boja, Kosova i Metohije – poručio je otac Šćepanović.
U svoje i u ime Igora Remsa besjedio je Radojica Rajo Bulatović. On je kazao da je Vidovdan, veliki sprski praznik, viteški dan i datum koji Srbi slave više od 600 ljeta „kao najsvetiji hrišćanski praznik, koji, je srpski rod upisan zlatnim slovima u istoriju Evrope koju je branio te 1389. godine od azijatskih hordi”.
– Čitava naša epska poezija, genijalni Njegoš, i brojni srpski pjesnici, od Milana Rakića, sve do Matije Bećkovića, Dobrice Erića, Desanke Maksimović, Darinke Jevrić, Momira Vojvodića, Ranka Jovovića, Milice Kralj, Dragomira Brajkovića, pa sve do mlade sjajne pjesnikinje Milice Bakrač, pjevali su i pjevaju o Kosovu i Metohiji. Pa i moja malenkost dodade suze u tu pjesmu ukoričenu pod naslovim „Vidovdanski kalendar”. Evo, već dvadeseti Vidovan moj narod dočekuje tužan i pretužan. A, nekad slavna Crna Gora, koja je živjela u znaku Miloša Obilića, danas hvata neke druge vozove zaboravljajući, kako reče pjesnik da je nekad bila greben na koji je pristala srpska lađa poslije Kosovskog pogroma. I, nema plemena i bratstva u Crnoj Gori koji se ne pozivaju u svojim rodoslovima na kosovske vitezove. Tužan i pretužan pisao sam ovu knjigu, ovo malo svjedočanstvo, kao prkos i znamen, istinu i plamen, možda i muški plač – kako reče Srba Ignjatović, ali i kao lični testament koji ostavljam mojim sinovima i njihovim potomcima. Svi smo mi sa Kosova grdnog sudilišta. Jeste da je moj narod u ranama, ali kako Njegoš reče „neka bude borba neprestana” i da ne zaborovimo Pećku patrijaršiju, Gračanicu, malenu Banjsku i ostale naše svetinje u kojima gori kandilo i uzidiže se molitva ka nebesima, iako smo u žicama i mukama okovani. Svi smo kosovski ljudi na čelu sa našim mitropolitom Amfilohijem, obnoviteljem naše vjere – rekao je Bulatović.
Podijelivši sa prisutnima svoju molitvu za Kosovo i Metohiju Bulatović je kazao da se „Kosovo branilo srcem, jezikom, pjesmom, slogom i slobodom, krunom vladarevom, i Milošem i Njegošem, i ćirilicom, i svetom i raspetom”, poručivši da je je beskrajno zahvalan i ponosan „Vidovdanskom poveljom”.
Vidovdan je datum svih datuma, vjeronosni, vjeroljubni, vjeročuvani, a car Lazar je zadobilac najsavršenije misli i „voljenik vječnosti”, poručio je Čurović pozdravljajući okupljene književnike.
– Vidovdan je vodozornica svakog Srbina. Vidov danak – očni vid našeg pojanja, nebeska liturgija, od uspjenušalih glasišta, brisnutih i vrisnutih divnih, neizgubljenih, no posvetnih glava, blistavih oklopa i krasnog kraja vitezova časti. Vidovdan je vitezovanje časti. I gdje god je glava šiknula u krvi nikao je po jedan oreol, jedna crkvica tugovnica, po jedna armija božura, sa stubištem od kostura i vruće. Neslućena visina Vidovdana toga dana svevidjela dotaknuta je kolektivnom pogibijom, jedina vojska koja se nije vratila, jer nije za nju stidna ravnina, samo nebo, prvi kolektivni upis u smrt – besjedio je Čurović.
Milica Kralj je poručila da je Vidovdan „duhovna svjetlosna ljestva kojima se srpski pjesnik uspinje nedosegnutoj svjetlosti svoj stih o Kosovu – toj osnovnoj zemlji svog rodstva, zemlji koja je suzom i kapricom krvi kićena, toj kosturnici strašnoj i porazom slavnoj, tom duhovnom jezgru koje je do dana današnjeg naše etičko središte, i etičko načalstvo čojstva i junaštva”.
Zahvalnica Tribine „Riječ” Udruženja književnika Crne Gore ove godine pripala je Mari Vuković, domaćici Duhovnog centra „Simeon Mirotočivi”, kako je žiri naglasio, „za gostoprimstvo i sestrinski odnos prema piscima”. S.Ć.


Stihom uljepšali bdjenje

Tradicionalno pjesničko bdijenje čitanjem stihova su uzvisili Veselin Rakčević, Andrija Markuš, Slobodan Vučinić, Veselin Lazarević, Radojica Radović, Tripko Draganić, Dušica Pajović, Ilija Vuković, Perivoje Popović, Bećir Vuković, Mileta N. Bulatović, Milojka Jovović, Božidar Denda, Bogoljub Boban Velimirović, Garo Brajković, Radmila Knežević, hadži Radovan Radović, Božo Vučić, Ljubisav Bjelić, Rajko Vuković, Miodrag Čabarkapa, Branko Krković, Slavica Dedić, Bećo Došljak i Milica Kralj. Na kraju se okupljenima obratio, uz čestitke lauretaima, Novica Đurić, predsjednik UKCG.