Pisac Nikola Malović predstavio je kotorskoj publici na Pjaci od kina svoju novu knjigu „Bokeški humor”, čiji je urednik i izdavač. Sakupljajući humoristički materijal, Malović je okupio saradnike diljem zalivskog kruga, od Herceg Novoga do Kotora. Dragan Sklender Pele, „najhumorističniji Bokelj” zasmijao je svojim vicevima prisutne i pobrao njihove aplauze, kao i Ilko Marović, „specijalista za muljanski humor”. Ribarski Muo je izrodio prvi humoristički list „Ćakulona”, a pored bogate kulturne djelatnosti, imalo je i svoje oriđinale - Anta Čiču, Ćića i Filipa Jankoviće, Petricu i Milevu Radulović, Đura Cotu, Tonća Gašparina i Iva Marovića.
– Bokeški humor je prikazan kroz viceve, aforizme, anegdote i „botunade” (jezičke podbadalice), odabrane po specifičnim mjerilima i svrhama i zato je ova knjiga antologija bokeljskog humora, istakla je „šinjora” Vlasta Mandić, „ultima žena renesansnog kova”, kako je Malović predstavlja, sa „osjećajem za rafinirani humor”. Nekad je štivo kratko, dodaje Vlasta, a nekada razrađeno do detalja, puno mentalitetskih nijansiranja, kao priča koju od početka guštirate idući ka poenti”. Za Malovića kaže da je on „književnik, profesur, dizajner unikatnih zalivskih suvenira, novinar, glumac, majstorski kozer, galiot, berekin ali nadasve odani zaljubljenik Boke Kotorske”.
– Svako je mjesto imalo svoje „oriđinale”, bome, i danas ima, samo drugačijeg timbra, svoje „špicaškandale”, „rofijane” za podmetnut` neku stvar, galiote za učinjet` „botunadu”, svoje abrume, karnevale, papalade. Sam Nikola kaže: „Nakon 25 godina uvidio sam da konačno raspolažem hvale vrijednim humorističkim materijalom”, ali taj je materijal trebalo sistematizovati, obući ga u bokeško ruho, uklopiti ga u zalivski ambijent, aktuelizovati sa savremenim trendom života društva, novoga ukusa, stila i drugog, a opet sve „bokeljizovati” i konačno ovom knjigom zvanično mu dati timbar bokeškog humora, rekla je Mandić, sa kojom je Malović sarađivao u serijalu „Bokeška kužina” Skala radija, na kome je vodio i uređivao emisiju „Lutajući Bokelj”.
Podsjećajući da je „humor najuzvišeniji oblik genija” i navodeći konkretne primjere bokeljskog i njeguškog tradicionalnog govora (koltrina - zavjesa, furmina - šibica, porta - hodnik, kantula - česma, kain - lavor, kanice - serpentine, kušin - jastuk, pjadela - poslužavnik, škatula - kutija, lencuo - čaršav, užanca - navika...), Đorđije Radonjić, kolekcionar anegdota, posebno se osvrnuo na jezik koji koristi Malović i naglasio potrebu da se ovaj jezik njeguje u školama i u svakodnevnom životu, posebno kroz praksu davanja naziva firmama. Radonjić je za 40 godina sakupio oko hiljadu i po, te u četiri izdanja knjiga objavio oko 600 anegdota. Među naslovima je i „Oriđinali - crnogorski narodni humor u anegdotama” (izdvaja ciklus „Primorci i furešti”) iz koje je i Malović pozajmio neke za ovo izdanje.
Humor je tokom vjekova bio ventil, odušak kroz koji je narod izbacivao iz sebe sve one negativnosti u društvu, predajući ih na javnu osudu, poput „Stuba srama”, kamene piramide pod Kulom od sata, rekao je mr Jovica Martinović, recenzent i autor dijela o istorijatu bokeškog humora, koji je za Malovića „doživotni eks Kapo od Karnevala”, ali i urednik satirično-humorističnog lista „Karampana”. Izrugivanje je za njega „vrlo humana pobuda” a svako mjesto u Boki imalo je svoju „kužinu viceva, smijeha, šale, poruge”. Predložio je da se u svakom našem gradu, pogotovo na glavnoj pjaci, svuda oko nje postavi niz od 50-ak, stotinjak takvih piramida, stubova srama, „i to bi bilo malo za sve prestupnike kakvi su se namnožili u ovo vrlo smutno vrijeme”. M.D.P.
)){kind=small}
