Najnoviji roman Vide Ognjenović pod nazivom „Maksimum”, koji je objavio „Arhipelag” otkriva „veliku priču o pitanjima koja nas snažno dodiruju”, kao i „mehanizme hajke i javnog progona”. U recenziji ove knjige, između ostalog, stoji da „Vajner Maksimum, slikar i svjetski priznat stručnjak za umjetnost, iznenada biva optužen da je falsifikator i da je na tržištu slika naivne umjetnosti podmetnuo svoje slike pod imenom misteriozne umjetnice koja u isto vrijeme volšebno nestaje. Maksimuma napuštaju i napadaju neke kolege i prijatelji, mediji od njega prave slučaj dovodeći u pitanje njegov ugled, autoritet i stručno znanje. Izložen napadima i podmetanjima, bez mogućnosti da istinu predstavi javnosti u kojoj obmane i laži imaju jednako pravo građanstva, Maksimum započinje priču u koju staje društvena, umjetnička i javna istorija poslednjih pola vijeka ove zemlje...”
• U Vašem romanu je riječ o mehanizmu hajke i javnom progonu… Šta je to što Vas je podstaklo da se odlučite baš za ovu temu?
– Potaklo me je suočavanje sa činjenicom da glad javnosti za medijskim poništavanjem pojedinih ljudi ne jenjava. Naprotiv, sad je strategija dopunjena i ubitačnim napadima iz elektronske busije. Vidite i sami elektronske mreže su, pored korisnih informacija, postale pravo poprište za širenje najružnijih izmišljotina o ljudima. Time se valjda zabavljaju dokoni zaludnici, ko li. To je nažalost postala opasna društvena igra. Čovjek se odjednom nađe u nekom živom blatu sramnih besmislica, ni kriv ni dužan. Niti zna odakle, ni zašto to dolazi. Niti zna kako, niti kome da odgovara. Niti zna kojim načinom da se brani. A krug prljavština o njemu se samo širi kao naftna mrlja na vodi i nadograđuje se klevetama kao opaka elektronska narodna pjesma. Eto, taj trenutak mi živimo, to vrijeme zagađenja društvenih mreža koje smo uspješno pretvorili u široko nebranjeno polje za svakojaki krivolov.
• Kako ste gradili lik glavnog junaka?
– Dobro vam je to pitanje. Dugo sam tražila način. Bilo mi je jasno na samom početku da se on ne može prikazati opisivanjem s jednog mjesta, odnosno sa naratorske tačke posmatranja. Ma koliko narator bio sveznalica, njegov opis bi ipak bio prilično jednostran. Odlučila sam se za to da o mom glavnom junaku uglavnom govore drugi. I koji jesu i koji nisu spremni da ga brane. To su bliži i dalji stručni saradnici, studenti, kolege, prijatelji ili samo poznanici. Na taj način sam postavila različite uglove gledanja na svog junaka i njegov slučaj, čime sam postigla potrebno višeglasje u opisu i raspravi o čitavom događaju.
• Da li ste se pritom rukovodili nekim realnim situacijama i događajima nalik onima u kojima se Vaš junak zatekao u Vašoj knjizi?
– O, naravno. Nagledali smo se mi takvih situacija u našoj neurotičnoj javnosti i još neurotičnijoj kulturnoj zbilji. Svjedoci smo te vrste napadačkih orgijanja i izbliza i izdaleka. Model je, nažalost, provjeren i ponavlja se. Nije bilo potrebe da ga izmišljam.
• Vaš roman nedvosmisleno pokazuje postupak vrhunskog pisca. Polazi Vam za rukom da osvijetlite, portretišete jednog umjetnika, njegovu sudbinu, ličnu i stvaralačku, ali i da istovremeno ispripovijedate priču u koju staje društvena, umjetnička i javna istorija poslednjih pola vijeka ove zemlje...
– Hvala vam. Pa da kažem, ništa prirodnije od toga da pisac piše o stvarima koje najbolje poznaje, ili koje je detaljno proučio. Samo tako može da postigne ono što se zove književna istina. Vrlo je važno da se ovlada materijalom o kojem se piše i da se postigne to, kako kažemo, pisanje iz blizine. Što bliže junaku, složenom događaju, zamjetnim detaljima, na oko nevidljivim namjerama i uzrocima, skrivenim ciljevima... Jer znamo, književnost nije život, nego tumačenje životnih pojava, a tumačenje zahtijeva upoznavanje prije svega...
• U romanu progovarate, koliko iz fikcije, toliko iz života, naših života, naše stvarnosti, one koja je bila, koja biva… Kako Vi to vidite?
– Vidim prije svega kao permanentni sukob, ili raskorak između javnosti i pojedinca, u ovom slučaju umjetnika. Nije to karakteristično samo za našu sredinu, već generalno, javnost je rijetko zadovoljna svojom slikom u umjetničkom prikazu. Navučena na političko fotošopiranje stvarnosti, očekuje, odnosno ne samo očekuje, već i zahtjeva da je i umjetnost na isti način uljepšava. Međutim, pojam umjetnik stoji u potpunoj suprotnosti sa pojmom obmanjivač. Umjetnost ne interveniše u stvarnosti nudeći joj šare-vare da se njima opusti i razonodi, već joj nudi drugačiji vidik, osvjetljava joj osjećajne i misaone puteve. Politički izmaltretirana i zastrašena javnost ne može da podnese tu slobodnu zonu mišljenja, već na nju gleda kao na tvrđavu protivničkih namjera. Sumnjiči svaku stilsku figuru osim hiperbole u svoju korist. Junak naše stvarnosti je ili svemoćan i bezgrešan vladalac, ili trpeljivi podanik koji ćutke podnosi sve muke, kao kakav Mali Radojica. Kad tamničari provale da „nije umro, no se ukurvio”, kako kaže narodna pjesma, da bi na taj način pobjegao iz tamnice, on hrabro izdrži „da mu lože vatru na prsima” i ne pomjeri se. Iako je to, zapravo poema o otporu i slobodi, naša je politička javnost čita kao poemu o trpeljivosti. I tako se stvara junaštvo pokornosti, čije načelo glasi: ćutim i trpim – dakle postojim… Tu devizu vlast smatra društvenim mirom, a umjetnost trpnjom. Nju između ostalih okolnosti podržava i pogubna pukotina između umjetničke, književne poruke i njenog prijema. Dobra književnost, naime rapidno gubi čitaoce, a pismeni društveni slojevi pristaju na petparačke zabavne konfete, koje joj se podmeću kao lagodna lektira, što sve zajedno plastifikuje i tupi društvenu svijest...
• Vaš roman promovisan je od izlaska pa do danas u različitim sredinama, okruženjima, pred raznorodnom publikom. Šta Vas ljudi najčešće pitaju, kako izgleda Vaša komunikacija sa publikom inače?
– Da imala sam desetak promocija od Kikinde do Budve, preko Loznice i Novog Sada, da pomenem samo neke, i svuda sam naišla na veliko zanimanje za temu. Prepoznali su je kao veoma važnu za naše današnje društvo i našu građansku zrelost. Pitaju me da li sam i sama doživjela neki takav napad. Ili, da li sam poznavala čovjeka koga sam opisala. Dopada mi se što moj roman doživljavaju kao dokumentarni. Jedna čitateljka u Loznici je rekla da je u romanu pročitala rečenicu koja joj govori da je vrijeme u kojem se događa priča romana bilo humanije od našeg vremena, jer se našao neko ko je zauzeo takav stav. Ta rečenica glasi: „Naša je dužnost da tog čovjeka branimo i odbranimo”, a izrekao je jedan učesnik razgovora o slučaju Maksa Vajnera glavnog junaka knjige. Čitateljka smatra da danas više ne možemo ni od koga očekivati ni zahtijevati takav stav. Tako smo surovo suzili svoj vidokrug, pa samo gledamo svoja posla. Ona je tu ravnodušnost drugih sigurno iskusila u svojoj okolini, čim se za tu rečenicu vezala. Dakle, slučajevi su i naša savremena boljka.
• Da li ste slučajno ili namjerno radnju romana smjestili u vrijeme napada na Danila Kiša, kada su ga optužili za plagijat, a on je nastojao da uvjeri javnost da i njegov pokušaj da „se književnost bavi i hrani književnošću i da je književnost paralelni svijet bilo da se uzimaju motivi, teme i paradigme iz života ili iz literature da je potpuno svejedno”?
– Namjerno sam roman situirala u to vrijeme. Taj napad ostrašćenih neznalica na pisca koji ih je na svim nivoima nadrastao za glavu i ramena, paradigmatična je slika naše kulturne javnosti. Kako tadašnje, tako i savremene. Iako roman nije direktno o tom slučaju, jeste o toj i drugim pojavama fabrikovanja slučajeva. Nije nas iskustvo u tome ničemu naučilo, nažalost. Naše će se vrijeme prepoznati u romanu sasvim lako.
M.MILOSAVLjEVIĆ

Čuvam Kišovo pismo

• Kako je Vida Ognjenović postala pisac?
– Pa tako, pisala, brisala, cijepala, bacala. Ponešto objavila još kao student književnosti u novinama. Onda su došle drame, knjige drama, a zatim proza, priče, romani, eseji… Na poticaj Kiša, mogu reći. Čuvam pismo u kome mi piše da je već vrijeme da otvorim svoj vojvođanski drveni sanduk sa temama i počnem ozbiljno da pišem. I tako, poslušala sam ga…
• Na kojim uzorima ste uzrastali kao pisac?
– Čitava moja opsežna lektira su mi uzori. Spadam u, što bi se reklo, načitane pisce.

Čitajte vrhunske majstore proze
• Postoji li knjiga, knjige, koje biste posebno preporučili našim čitaocima?
– Čitajte, dragi čitaoci, dva velika izraelska pisca: Amosa Oza i Davida Grosmana. To su vrhunski majstori proze. U pauzi čitajte našeg prozaistu mlađe generacije, Srđana Tešina. To je ovako na prvu pomisao, a ima još mnogo odličnih pisaca koje preporučujem, ali neću da vas zatrpavam imenima.
• Kakvi su Vam književni planovi?
– Radim na zbirci priča. A imam neki nacrt za dramu i dosta prvog čina u kompjuteru. Ne žurim. Ide ljeto, duži dan, bolje svjetlo, toplije za noćne šetnje... tada ću pisati više.


Brze šetnje kao ritual
• Kako pišete, imate li svoje posebne rituale, pravila, tajnu?
– Nemam baš nekih pravila ni tajni. Nikad nisam pisala rukom. Na prelazu između mehaničke mašine i kompjutera, kucala sam na električnoj „Olimpiji”. Donijela je iz Amerike početkom osamdesetih. Tada ih u Beogradu još nije bilo mnogo. Živa vatra od makine. Kiš je uvijek isprobavao njenu brzinu kad bi dolazio. Nagovarala sam ga da nabavi jednu takvu. Nije htio, „Prebrza mi je” – rekao bi; plašio se... Ubrzo sam i ja prešla na kompjuter. A ritualima baš nisam sklona. Ali, ako me u pola noći sretnete da jurim Hilendarskom, pa ispred „Politike”, pa ispred Pozorišta, nadalje Vasinom prema Kalemegdanu i nazad, to znači da nešto radim za kompjuterom, pa pravim hodajuću pauzu, a koraci mi otkucavaju ritam burne rasprave sa sobom. E, te brze noćne i dnevne šetnje tokom pisanja, to može da bude neki malo histerični ritual.