Drugo dopunjeno izdanje knjige „Putevima božjih zaboravnika” autora Nikole Macanovića Macana nedavno je ugledalo svjetlo dana u izdanju podgoričkog „Unireksa”. Recenzent knjige je prof. dr Radmilo Marojević.
„Naš pisac je toliko svojeobrazan da je teško reći u koji pravac stvaralaštva spada njegovo djelo. Najbliži su mu po poetici skaza, po tehnici pričanja, Stefan Mitrov Ljubiša i Petar Kočić. Macanović se, međutim, više napaja narodnom mudrošću, Njegošem i narodnim pjesmama nego srodnim spisateljskim dušama, ali je i u paralelama neponovljiv. Ima Macanović i svoj motiv Omera i Merime, koji je pjesnički najbolje ovaploćen u baladi-poemi Dvoje mili, koju smo pronašli u arhivu Sreznjevskih i objavili u paljanskim Radovima. Ali je i tu naš pisac svoj na svome. Na grobu dvoje milih ne rastu bor i borika, nego na katuništu mlada jasika, koju brsti srna, a gore, na Marinoj gredi, odzvanja ljubavni zov mladog jelena”, bilježi Marojević u tekstu „Pripovjedna proza Nikole Macanovića kao književni fenomen”, koji prati knjigu.
Marojević ističe da je i nova književna geografija Macanovićevih priča.
„To je kraj koji nije na ovom nivou literarno obrađivan. To su Gola Brda (u stvarnosti mikrotoponim sela Dragovoljići, u pričama sa ostvarenom simbolikom), kojemu pisac daje status ojkonima (ime naseljenog mjesta), a stvarno – područje istočno i sjeverno od Nikšića, gdje se završava (ili počinje) Stara Hercegovina, živo žarište narodne tradicije. Selo Dragovoljići pominje se na pijaci, kad treba prodati i kupiti krtolu, kao ime mjesta, Dragovoljići kao stanovnici – nikako (oni su Golobrđani)”, bilježi on.
Marojević konstatuje da pisac ima svog dvojnika, unutrašnjeg pripovjedača, ali da nije uvijek siguran da li je to isti pričalac stalno.
„Narator Macanovićev pamti mnogo. Pominje oslobođenje Nikšića, ali je to mogao čuti ‚od starijeh‘, svaku pojedinost vremena balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata opisuje kao očevidac, ali svjedoči i o vremenu našem pri kraju vijeka prošlog. Dugo je živio ovaj živi svjedok, ako mu pisac nije malo vijek produžio kako bi mogao da upoređuje. Galerija živih likova, novih i osebujnih, koloritom skaza naglašenih osobina, promiču i omiču, čas na Golim Brdima, čas sa Golih Brda, u Polje (danas Nikšićko), u Grad (Nikšić), ali i u Bijeli svijet, nostalgijom i sudbinom se vraćaju iz života u priču”, smatra on.
Radmilo Marojević uviđa da uprkos tome što su„Pričine priče” predstavljene kao galerija, likova i događaja, ni one ne pokazuju sklonost ka prerastanju u roman.
„Jezičko bogatstvo posebna je vrijednost ovih priča. Sa usana autora samo vrcaju sočni narodni izrazi, frazeologizmi svih žanrova, igra riječi. Pritom, to nije stvaralački manir, kao kod nekih manje darovitih pisaca, nego nužnost konteksta”, zaključak je Marojevića.
Ovaj zbornik odabrane proze Nikole Macanovića predstavlja drugo izdanje knjige „Putevima božjih zaboravnika” (Podgorica, Unireks, 2007) prošireno sa pet pripovjedaka iz druge autorove prozne knjige „Naše veličanstvo” (Podgorica, Unireks, 2014), koje je priređivač rasporedio na početku (prve dvije) i na kraju zbornika (posljednje tri). Posljednju pripovijetku autor je skratio promijenivši joj naslov.
Nikola Macanović Macan rođen je 1939. godine u selu Dragovoljići kod Nikšića, gdje je završio osnovnu četvorogodišnju školu. Višu realnu gimnaziju završio je u Nikšiću, a Pravni fakultet u Beogradu. Napisao je dvije zbirke kratkih priča i pripovjedaka. Živi u Nikšiću.A.Ć.