Fotografije Tomislava Peterneka ponovo pred nama u postavci „Crveni Univerzitet „Karl Marks” – pola veka zauvek”. „Svima posla, svima hleba”, nije poruka ovog vremena, iako bi mogla da bude, već je sa studentskih protesta 1968. godine u Beogradu. Zabilježio je legendarni Peternek, čije ime samo govori o čovjeku koji je svojom fotografijom označio jedno vrijeme, a posebnom čarolijom svog objektiva ovjekovječio Tita i jugoslovenska zbivanja.
U Domu omladine u Beogradu ponovo je uz fotografiju porukom „Svima posla, svima hleba”, uz koju je na ulazu na Pravni fakultet studentkinja s metlom. Ova parola je osvanula te 1968. kada su 4. juna ustali studenti beogradskog Univerziteta, jezgro otpora smjestili su u zgradu Rektorata čije ime su preimenovali u Crveni Univerzitet „Karl Marks”. Tu je, kao i u večeri otvaranja ove izlože Peternek sa svojim foto-aparatom, preko ramena. Ali, i narodna milicija, zaustavljeni studenti u maršu s Novog Beograda iz Studentskog grada, ka centru prestonice SFRJ i batine... Peternek ih bilježi svojim aparatom. I u istom prostoru kao prije pola vijeka, ista postavka okupila je i organizatore, ali su tu i brojni poslenici medija, javnog i kulturnog života, običan svijet, mladi i stari...
Drugi put za pola vijeka je otvara glumica Snežana Nikšić i fotografijom putujemo u prve demonstracije komunističke Jugoslavije, koje su se mogle nazvati „građanskim nemirima”, i koje su kao cilj postavile boljitak svih slojeva stanovništva, kritikujući zvaničnu liniju Saveza komunista Jugoslavije. Uzbudljiva autentičnost reporterskog objektiva prenosi nas u neko drugo vrijeme, kada je nada da se može bolje živjeti, a mnogi kažu i da jeste, bila jedini politički program mladih ljudi glavnog grada i jugoslovenske države, a za „Dan” o tim događajima govori autor Tomislav Peternek.
• Kako to da ste se baš zadesili na pravom mjestu u momentu kojim ste zabilježili istoriju jedne zemlje?
– Otkako sam postao novinski fotograf, više se nisam odvajao od foto-aparata, a to traje i danas, jer nikada se ne zna kada će se desiti prava fotografija (pokazuje uz osmijeh da je i na izložbu stigao sa foto-aparatom). Išao sam Terazijama i kod hotela „Moskva” vidio sam policiju koja je išla ka Brankovom mostu. Meni je to bio dovoljan znak da krenem za njima. Tako sam stigao do čuvenog podvožnjaka i snimio prva dva policajca sa šljemovima i kroz njih kolonu studenata koji su htjeli ući u Beograd. Cio sudar se desio tu zato što su studenti htjeli ući u centar grada, a Branko Pešić im, navodno, nije dao da razruše Beograd. Tu je došlo do tuče i kasnije sam to pratio i snimao.
• Policija nije baš bila blagonaklona prema studentima, koliko se vidi sa Vaših fotografija...
– Nije bila. Mislim da su oni doveli policiju iz ovih vojvođanskih sela koja nisu imali studente, đake U Beogradu. Imate ovdje fotografiju na kojoj se vidi da i Miloš Minić dobija batine, jer je pokušao da zaštiti jednog studenta koji leži na ulici i batinaju ga. A, tog studenta nakon više godina srijećem na Saltu 2, u Beču. Sjedimo u bifeu i kaže mi jedan novinar, koji malo hramlje: „Kada ćeš ti mene častiti što si se proslavio mojom slikom?”. Upitam kojom slikom, a on uzvrati: „Ja sam onaj što leži dolje i bije ga policajac. Nisam mogao da bježim zbog ove moje noge”. I dobio je batine. Bio je iz Sarajeva, pripravnik u „Ekspres Politici” u Beogradu, radio je u Beogradskoj rubrici. Fotografija s njim obišla je svijet.
• I prije pola vijeka ova izložba je osvanula u Beogradu. Kako je uopšte mogla disidentska fotografija tada da bude izložena?
– Pa moglo je, ako razmišljate, ne da budete lukavi, već pametni, da prosto ne „nabijate prste u oči”, da napravite to korektno, istinito, bez velike pompe. Pa dobro bila je velika buka. Našao sam vajara, pokojnog Nebojšu Mitrića, koji je napisao tekst za katalog i u njemu: „Eto, Tomi mladi opet pružili šansu”. Prethodno sam imao izložbu „Mladi Jugosloveni”...
• I proteklo je bez incidenata?
– Da. Korektno i sve je bilo u redu, te 1968. godine, kao što vjerujem da će biti i ove 2018. godine.
• Ko je došao na ideju da se fotografije prekriju pak-papirom?
– Prvo smo u to doba prvih nemira u SFRJ razmišljali kako napraviti izložbu koja neće biti zabranjena. Pošto su bile velike slike i vidjelo se batinjanje, dogovorili smo se sa pokojnim rediteljem Vukom Babićem da se pak-papirom to pokrije. Njegova supruga glumica Snežana Nikšić je otvorila skidajući jedan po jedan papir. Pritom nismo dali da govore ni studenti, ni političari, niko. Samo se čulo šuštanje papira koji je skidala i njene štikle po mermernom podu.
• Ko je došao tad na izložbu, jer su se ljudi u to vrijeme plašili?
– Svi su dolazili, katalozi su svi podijeljeni, bila je ogromna posjeta.
• Da li ste se nakon te izložbe sreli sa Titom?
– Da, njega sam slikao često, a o izložbi poslije nikada nisam pričao.
• I večeras je glumica Snežana Nikšić bila ovdje?
– Ona je opet nakon 50 godina ovo otkrila, i bila je dosta uzbuđena, kao i svi mi.
• Kako je biti fotograf danas, a kako nekada u velikoj državi, u kojoj ste stvorili ime i karijeru?
– Fotografija se više cijenila, kao i fotoreporterska profesija, ako ste bili dobri u svom poslu. Pokazujem danas novinarima papir sa spiskom redakcija u kojima sam radio, a nikada ni jedan dan prekida u službi nisam imao. Uvijek su me zvali i napredovao sam. Unapred se dogovorim, danas u jednoj redakciji završim, a sjutra krećem u drugoj. Ako si bio dobar, svako je želio da radiš za njega. Uvijek morate da budete korektni u novinarstvu. Ako vas pošalju na ratište, morate da donesete najbolju fotografiju. Ako vas pošalju u Ljubljanu, da čekate kada će Tito da umre, onda takođe svom listu treba najbolju fotografiju da pošaljete, jer ste dva mjeseca proveli tamo plandujući.
• Postoji li neka fotografija koja Vas posebno veže kada je u pitanju Crna Gora?
– Možda sam jedan od krivaca što imate ovu vlast, jer za te, prve izbore, napravio sam onu čuvenu sliku – trojka rukovodilaca Crne Gore, i Milo sa prebačenim sakoom preko ramena. To je moja fotografija, a bila je na plakatu za izbore na kojima je on pobijedio, pa mislim da sam i ja malo kriv što danas imate Đukanovićevu vlast.
M.Nj.

Karadžić za „Njujork tajms”

• Rekli ste da za razliku od fotoreportera danas koji gledaju kada će neko da razjapi usta ili čačka nos, Vi ste htjeli da Vaša fotografija bude lijepa?
– Toga je već bilo i u moje vrijeme, onih fotografa koji su samo to snimali. Ja sam uvijek gledao da budem odvojen od grupe fotografa da bih na svojoj slici imao aktera i pozadi fotografe, jer šta će mi akter i goli zid. „Njujork tajms” me je angažovao da slikam Radovana Karadžića. Išao sam sa Pala na Jahorinu. Na tom putu je bio i jedan dobro plaćen novinar iz Amerike. Karadžić je stigao autom, izlazi i gleda u vrata hotela u koji ulazi. Ja sam skroz na drugoj strani dvorišta. Ovaj novinar poludio, stalno me zove, misli da sam kreten, a ja se prodrao „Gospodine predsjedniče”, Karadžić se okrenuo, vidio me i mahnuo mi. Ja škljocnem i imao sam najbolju sliku – Karadžić mi maše i gleda u aparat, a iza njega fotografi...