Ulazeći u tamu pozorišne sale, prvi korak ka prosvjetljenju, ali i osvjetljenju priče koju ćete gledati, koju će vam glumci ispričati, čini najčešće banalni snop svjetlosti reflektora. Ni ne pomišljate, često, da se upravo iza tog snopa banalnosti (električne svjetlosti) kriju i zahvaljujući njemu, izlaze na scenu sve one teške ili komične životne istine. Slično je i sa tekstom, rečenicom – jednostavnom, uobičajenom, a iza koje počinju da se valjaju mora potisnutih dilema, sukoba, predrasuda, istinskih životnih ljudskih drama. I iako sve na početku djeluje lagano, bezazleno, svakodnevno, rutinski, odjednom shvatate da to rutinski, svakodnevno, jeste povod da se napokon podvuče crta i da se neke stvari kažu jasno i glasno, da se imenuju pravim imenom. A, ako je to još učinjeno na način kako su to za Gradsko pozorište uobličile rediteljka Alisa Stojanović i dramaturškinja Milica Piletić na osnovu kolumni hrvatsko-britanske dramaturškinje i kolumnistkinje Tene Štivičić, onda dobijete predstavu „Pepeljugino maslo”. Još jedna predstava Alise Stojanović, u produkciji podgoričkog Gradskog pozorišta, a koja na vrlo human – pristupačan način progovara o onome što tišti žene, i za što se i dalje moraju boriti, što i dalje moraju osvajati kao svoje pravo (izraza) i 100 godina nakon što su, ne dobile, već izborile svoje pravo glasa.
I kao i dosad, Alisa Stojanović, ne poseže za istorijom, već savremenim trenutkom, ovim koji živimo sada i ovdje.
●Kako smo došli u situaciju da sada, u 21. vijeku, ponovo govorimo o tome da moramo osvajati ženska prava, govorimo o njihovom nedostatku kao i prije 100 godina?
– Zavisi u kakvom svijetu žena živi. Bilo je vremena kad žena nije mogla ni da izađe iz kuće, kad nije mogla da se školuje. Rozalin Frenklin naučnica koja je otkrila dvostruki heliks koji je doprinio otkriću strukture DNK, na Kings koledžu u Londonu nije smjela da jede s muškarcima u kantini koledža, a kasnije joj je uskraćena i Nobelova nagrada. Marksova kćerka Eleonora nije imala pravo da ide u školu, pa ju je Engels podučavao kod kuće. Uspjela je da nauči jezike pa je prva prevela Strindberga i Ibzena na engleski. Kad Englezi nisu htjeli da čuju za Strindberga i Ibzena ona je išla po barovima i čitala im prevode njihovih djela. Prije stotinu godina su žene dobile pravo glasa, a sada, živimo četvrti talas feminizma, koji se tiče i položaja žena, ali i tehnološke, internet revolucije. Recimo, Holivud je digao glas tek sada protiv Vajnstina. Me too pokret se raširio upravo preko interneta. Mnoga prava su žene osvojile, ali se svijet mijenja, uslovi u kojima ljudi žive, mijenjaju se problemi. I dalje u razvijenim zemljama žene manje zarađuju na istim poslovima od muškaraca. I dalje nas odjeća seksualizuje, žuti mediji drugačije tretiraju na primjer pijanu ženu od pijanog muškarca. I dalje su mnogi jezici pežorativni prema ženama. Recimo sponzoruša ili kurva su riječi u ženskom rodu. A za muškarca koji radi iste stvari nema određenog naziva. Vrlo je teško mjeriti položaj žene sada s onim u, na primjer, početku ili `50-ih ili `60-ih godina 20. vijeka. Ali jedno je sigurno: većina žena na svijetu i dalje radi sve kućne poslove. Kako kaže Virdžinija Vulf: „Sve spremljene večere, svo oprano suđe, sva djeca odškolovana i otišla u svijet. Ništa od toga ne ostaje. Sve nestaje. Nijedna biografija ni istorija im ne posvećuju niti jednu jedinu riječ”.
● Na što konkretno mislite kada to kažete?
– Mislim samo da savremena žena treba da ima svijest o tome koja su sve prava žene prije nje sve osvojile, ili što su pretprjele. Ja dugo vozim auto, ali žena u Saudijskoj Arabiji će tek uskoro smjeti da vozi. Svijet je pun kontradikcija, ali i sofisticiranih represija prema ženama. Neko će reći, pa nije važno, zar je to bitno što žene ne mogu da voze auto, nek se voze taksijem, ali bitno je, jer ako se razlikujete po pitanju prava kretanja u odnosu na suprotni pol, vaša samostalnost je ograničena, a samim tim i vaš izbor i sloboda.
● Da li je to možda u pitanju potreba da žene osvoje (svoje) pravo na slobodan izbor? Možemo li to recimo povezati s pitanjem rezultata referenduma u Irskoj po pitanju abortusa?
– Tena ima kolumnu koja se zove „Savita”, u kojoj se bavi slučajem iz 2012. godine u Irskoj gdje je jedna Indijka umrla u bolnici zato što su ljekari iz vjerske perspektive procjenjivali njen slučaj spontanog pobačaja. Zato što nisu izvršili abortus Savita je umrla od sepse i ešerihije koli. I taj slučaj je pokrenuo lavinu koja je dovela do rezultata današnjeg referenduma koji je omogućio ženama u Irskoj da imaju pravo na abortus. Mi smo u Jugoslaviji imali pravo na razvod, a žene u Velikoj Britaniji su to pravo dobile tek 1969. godine, pa recimo u Švajcarskoj su tek 1971. dobile pravo glasa. Vidite da su i pitanja abortusa različito tretirana u Evropi. Svijet je prepun kontradiktornosti, i mislim da svaka osoba, a pogotovo žena, treba da se bori za pravo na izbor.
● Da li i dalje stojite pri tome da volite savremene teme, da vas ne interesuje klasično pozorište, u smislu rada?
– Volim da gledam i čitam tekstove klasika, ali volim da otkrivam i radim savremene pisce. Režirala sam i drame i Biljane Srbljanović i Milene Marković, Milice Piletić i Mile Mašović… U regionu postoje odlični savremeni autori ali im se drame rijetko rade.
● Ovo je već drugi komad koji radite za Gradsko po tekstu Tene Štivičić. Zašto?
– Mislim da je ona najvažniji pisac u regionu u oblasti dramske književnosti, a s druge strane, mislim da je stvarno na poziciji da jasnije vidi svijet, kao neko ko živi u Londonu, koji je uprkos svojim manama i dalje veličanstven, i koji je kulturna prestonica Evrope. Tena živi u košnici najrazličitijih sadržaja u oblasti kulture u ovom trenutku u Evropi, ali i u jednom multietničkom društvu. Takođe, prirodno je i normalno, i da i ja i Tena, i naše glumice, imamo pogled iz perspektive u kojoj živimo, i bez obzira što je ona u Londonu, ona je odrasla na ovim prostorima i to je obilježilo njen pogled na svijet.
●Gdje je, po Vama, najživlja scena, ili najproduktivnija u smislu pozorišnih istraživanja i nekih pomaka?
– Pratim što se dešava u regionu. Novo najčešće donose pojedinci, rediteljske ličnosti, koji onda povuku glumce ili cijele ansamble za sobom. A da li je to Oliver Frljić, Andraš Urban, Kokan Mladenović, koji intrigiraju i medije i političare, ili je to nešto visoko umjetnički kako posljednjih par sezona radi Igor Vuk Torbica... Ili Miloš Lolić. Ima i puno novih interesantnih rediteljki: Selma Spahić, Jovana Tomić, Maja Maletković, Tara Manić. Pozorište u regionu životari ali se tu i tamo pojavljuju zanimljive predstave. Mislim da Slovenci i dalje drže visoki, apsolutni standard u smislu pristupa produkciji, ali strašan napredak je napravila Hrvatska, i to prije Frljića. Mislim da u Crnoj Gori nije dovoljno medijski plasirano koliko je bogato crnogorsko pozorište u smislu dolazaka svih važnih reditelja iz regiona i šire (poput Arpada Šilinga, na primjer). Ovog ljeta Torbica radi u Budvi. Tivat je koproducent najbolje predstave Sterijinog pozorja. Liješevićevi „Čuvari tvog poštenja” iz Gradskog pozorišta osvajaju nagrade po regionu. Možda u Crnoj Gori taj život pozorišta preko godine nije toliko zgusnut, ali, je sve progresivniji i raznovrsniji. U tom smislu smatram da je crnogorska produkcija, iako manja, uzbudljivija nego u Srbiji u ovom trentku.
●Kako objasniti da publiku uvijek intrigira, i reaguje burno na političke i socijalne teme?
– Pa, takav smo - buran region.
Ž.JANjUŠEVIĆ


Osnovno iz biografije

Rediteljka Alisa Stojanović, univerzitetska profesorka, iza sebe ima preko 40 režija, a među njima i četiri za Gradsko pozorište Podgorica. Tako na sceni Gradskog gledamo „Više od terapije”, „Sedam dana”, „Hormoni” i najnoviju „Pepeljugino maslo”.
Predstave su joj gostovale u oko 20 zemalja i na više domaćih i stranih festivala. Autorka je i dva dokumentarna filma u produkciji B92 i više radio-drama. Dobitnica je Nagrade za režiju Jugoslovenskog dramskog pozorišta za režiju predstave „Supermarket”; Nagrade za najbolju režiju na Festivalu Teatri i Balkanit 2010 u Prištini za „Više od terapije”; Nagrade za režiju „Muci Draškić” za predstavu „Trst”.