Budućnost jezika na našim prostorima može ići u dva smjera, a jedan je bivši Novosadski dogovor, i to putem toleranciji i povezivanja. Moramo sve više komunicirati međusobno, da bi barem držali toplim ovaj naš jezik, „da nam se ne smrzne”, poručuje Boris Buden, publicista, prevodilac, teoretičar kulture iz Berlina, gostujući profesor na Fakultetu za umjetnost i dizajn Univerziteta Bauhaus u Vajmaru.
Njegova djela „Vavilonska jama. O (ne)predvodivosti kulture” i „Zona prelaska – o kraju postkomunizma” objavljena su za naše govorno područje u izdanju beogradske „Fabrike knjiga”. Poznat je po svom stavu da su hrvatski i srpski jedan te isti jezik, „koji Hrvati nazivaju hrvatski, a Srbi srpski”, u čemu se slaže sa Miroslavom Krležom. U razgovoru za naš list primjećuje da je zanimljivo kako je riječ „identitet” popularna zadnjih desetak godina.
– Prije ljudi nisu razmišljali o smislu identiteta, ali to se radikalno mijenja. Danas vlada argumanet da se kaže da je jezik izraz identiteta, odnosno, da nema identiteta bez jezika. Definitivno nemam identitet, i uopšte ne osjećam to kao katastrofu i problem – kaže Buden.
On je govorio na engleskom, koji su razumjeli mnogi strani turisti, a i domaći posjetioci, ali je upozorio da engleski nije jezik opstanka.
– Opstanak ne govori tim jednim nacionalnim jezikom, niti engleskim jezikom. Opstanak govori „heterogenom jezičkom praksom” - jezičnim mijenjanjem jezika i te prakse. Ljudi u određenoj naciji, određenoj državi, žive u različitim vremenskim dimenzijama, u zavisnosti od toga da li govore jedan ili više jezika. Danas imamo nacionalni jezik koji je izložen radikalnim transformacijama i u budućnosti će se promijeniti, i mi nećemo više imati mogućnost da budemo monolingvalni kao što smo naučili prolazeći kroz naše škole, fakultete, gdje su nas učili da čovjek ima jedan jedini,autentični jezik, da je to ujedno i nacionalni jezik i jezik države i identiteta – kaže Boris Buden.
S obzirom da je generalna tema „Pjace od filozofa” apokalipsa, on je naglasio da je danas problem to što jezici odumiru.
– Od trideset evropskih 21 njih je na listi onoga što se zove „digitalno odumiranje”. Ovaj naš, bilo zajednički, bilo četiri ili pet, šest nacionalnih jezika kojima govorimo, nemaju moć da prežive digitalno doba. Ako pogledate na Internetu, znanje i sve ono što se kulturno zbiva je velikim dijelom na engleskom, odnosno na drugim jezicima, a onaj ko je zavisan samo od „Vikipedije” na našem jeziku, njemu čak ni ne treba Internet. Moraćemo se prilagođavati, a takođe i svijet i politika će se morati prilagođavati nama, ali to je jedno veoma važno političko pitanje. Velika opasnost kod nacionalista je što misle da mogu sačuvati jezik ako ga prikače za identitet i kažu da bez jezika nema identiteta. Ako jezik služi samo reprodukciji identiteta, onda će još brže umrijeti – upozorava Buden.
On je nakon predavanja odgovarao na pitanja iz publike, koja je zatim u Kinu „Boka” imala priliku da pogleda igrani film „Tiho trčanje” Daglasa Trambula iz 1972. godine. Film je povezan sa jezikom jer se radi o jednom jedinom preživjelom članu ljudske vrste, koji na jednom svemirskom brodu putuje u bezdan svemira, pokušavajući da spasi taj vrt koji nosi sa sobom, sa porukoim – koja je uopšte budućnost jezika ukoliko ostane samo jedan čovjek na svijetu.
Italijanski teoretičar medija i medijski aktivista Franko Bifo Berardi govoriće večeras na Pjaci od filozofa na temu „Drugi dolazak“. U Kinu „Boka” biće prikazan film „Djeca čovječanstva“ Alfonsa Kuarona iz 2006. godine.M.D.POPOVIĆ