Književnik Milika Vojinović nedavno je čitalačku publiku obradovao novim romanom „Ujutru ćemo biti vječnost”, koji je svjetlost dana ugledao u izdanju podgoričkog „Unireksa”. Milosav Pešić u recenziji romana bilježi da su rečenice u ovom Vojinovićevom djelu „kao disanje”. Vojinović za „Dan” govori o svom najnovijem ostvarenju, književnoj kritici, piscu...
• Koliko dugo ste radili na romanu poslije ranije objavljenih sedam knjiga poema, pjesama, priča?
– Odgovor je kratak i jasan: dvanaest godina upornog i mukotrpnog rada - „ne samo pisanja, nego vraćanja na prethodne rečenice, stanice: popravi sintaksu, promijeni redosled pasusa, izmijeni dijalog. Hajde još jednom. Posao pisca nikad nije okončan”. (M.S. Pešić) Njedrio sam svoj stil.
• Koji su pisci Vaši uzori?
– Pisci koji su miran san, sladak zalogaj i vječna sadašnjost.
• Kako, po Vašem mišljenju, treba pisati?
– Dobra knjiga često je i „dosadna” u preobilju „nepotrebnih” detalja za većinu čitalaca. Najčešće, svako hoće da što prije i bez „muke” dođe do završne radnje. Međutim, pisac treba da „zavodi” čitaoca u mukotrpnosti odgajanja ploda, da bi na kraju osjetio slast pređenog puta. Zapravo, znati i umjeti, doživljaj vlastite duše pretočiti u doživljaj duše drugih, kao i obrnuto, pa sve to oživjeti kao novu stvarnost ljepotom izraza, snagom misli, zapletom, tokom i raspletom radnje. Tako se umjetnost pojavljuje kao vještina pokazivanja doživljaja u nama, na nečemu, kao nosiocu našeg doživljaja za drugoga i drugoga u nama.
• Neka poglavlja u Vašem romanu su kratka što, pored ostalog, daje snagu i ljepotu izraza djelu?
– Svako poglavlje u romanu treba da je zaokružena priča za sebe, a istovremeno kopča u okviru cjeline. Ono ne može da bude suvoparno novinsko saopštenje ili „raport”. Ono, pa i kao minorno, mora biti djelić slike u kojoj je glavna radnja samo povod za sveopštu sliku vremena. Pojedinačno poglavlje, kao bitan ili manje bitan momenat cjeline, treba da je umjetnički živa slika.
• Vaš stav o tome da pisc govori o svom djelu?
– Pitanja je osjetljivo i samo po sebi problematično. Svakako, iz razloga, što knjiga govori o sebi i autoru; zapravo, ona ih odbranjuje od prolaznosti, ili prepušta zaboravu. Međutim, ako to pisac čini, pa čak i sa „ukusom nužnosti”, štetno je. Pisac mora da pretpostavi da se objavljena knjiga pojavila i hiljadu godina poslije njega. A tada, zna se, ko govori o piscu - knjiga, kroz usta čitalaca. Neplodotvorno je, i po pisca i čitaoca, da pisac, kada se iznova rodi - kada knjiga izađe iz štampe, objašnjava svoje naume na bilo koji način i bilo kojim povodom, jer tada bi čitalac bio isključen i pokraden, da i on po svojoj volji dolije pića u čašu. Dakle, pisac ne treba da objašnjava svoja djela. Pisac je dužan, ako i dalje piše, ili brusi već objavljene knjige za novo izdanje - da oslušne glas čitaoca i kritike, i na taj način da popravlja svoje tekstove, da ih sažima do bola na razboju vlastite duše!
• Šta mislite o današnjim prikazima, recenzijama u književnosti, o umjetničkoj kritici?
– Prikaz knjige i recenzija treba da budu kritički prepjev djela, za pisca rajska batina „da se spravlja što je učinio”, a za čitaoca cjelokupan fizički, psihički i duhovni život djela; nikako istrgnuti djelovi po volji kritičara - što je zločin! Pri čemu ne bi smjelo, da skalp pokaže nešto drugo od skener-snimka. Skoro je uobičajeno, da su današnja kritika, prikazi, studije - opšti pojmovi: rečeno sve a kazano malo ili nije kazano ništa! Dakle, prikaz knjige živa je slika djela kroz sve sfere njegovog života, kao života uopšte, gdje nema praznog hoda i vlastitog ćejfa. I sve to pod pretpostavkom da djelo vrijedi. Ako ne vrijedi, ne pisati o njemu, ili ga argumentovano sahraniti... Umjetnička kritika ne bi smjela da bude kritika umjetnosti, već kritika koja je umjetnost. A toga je danas malo!
A.ĆUKOVIĆ
)){kind=small}
