Pjesnik Danilo Lompar u relativno kratkom vremenskom periodu oglasio se s tri zbirke poezije - „Pred obasjanim putem” (2017), „Vanvremeni sjaj” (2017) i „Poezija te ne da” (2018), sve tri objavljene na Cetinju, kao samizdat.
I iako na prvi pogled različite po formi, slobodno možemo reći da su njihovi stihovi uvezani u isti poetski lanac. Jer, kao i dosad, Lompar je vjeran „svojim” temama – ženi-ljubavi i Crnoj Gori, pritom ne bježeći od svakodnevnice, onog što okružuje i tišti svakog čovjeka ovog društva, ili ga se posredno i neposredno dotiče kao recimo smrt dječaka Ognjena Rakočevića. Ipak, kao i svaki pjesnik, i Lompar često „odluta” u više sfere, rvući se ne toliko s Bogom, koliko sa sobom i onima oko sebe.
Tako o Lomaprovoj zbirci „Obasjani put” recenzentkinja i kritičarka Olga Blažova Gajin – Vlašić, ističe kako se pjesnik „kreće nadčulnim, metafizičkim putem koristeći božansko znanje, prirodne principe, liječeći sebe i svoje stihove – ljekovitom svjetlošću”, onom koju isijava Hristos. Na taj način i Lompar se, kako navodi kritičarka, pridružuje svim prethodnicima pjesnicima - bogotražiteljima.
– Lomparove pjesme su pravo duhovno uzdizanje onoga o čemu pjeva: riječ na riječ, stih na stih, strofa na strofu, slika na sliku – lagano, skoro nedodirljivo se penju u visine zajedno sa bićem i materijalnom stvarnošću, na jedan viši nivo sa koga se može spoznati sva ta elementarna sila koja samu sebe ostvaruje – sopstvenom čistotom. To su Danilove pjesme – spremne da u svakom trenutku razobliče ljudsku prljavštinu, licemjerje, lažne moralizme, jer zna da je u najstarijim slojevima kulture živjeti kao ljudsko biće samo po sebi religiozan čin. Nasuprot tome on stavlja sveto, unutarnje, stvaralačko, plemenito, istinito znanje, Onoga gore, jedinog istinitog Boga u središte čovjekovog bivstva. I bez imalo žaljenja svoje odnjegovano Ja ućutkao je – da zanijemi - zapisala je između ostalog Gajin – Vlašić.
Zato ne čudi što ova kritičarka o Lomparovoj poeziji u zbirci „Poezija te ne da” ponovo ističe njegovu vezanost za biblijske teme, a pritom, „Danilu Lomparu Poezija je sveobuhvatnost i nastojanje da dosegne vanvremenost, a istovremeno i zaklon i zaštita od mnogih nedaća, tjeskobe i zemaljskih stvari...”.
– Danilo Lompar je pronikao duboko u tematiku hrišćanstva kao ljubavi, i poezije kao besmrtnosti, pa se sasvim prirodno njegova misao nadovezuje na onu biblijsku (psalam Davidov) „Jer gle, istinu ljubiš, i javljaš mi neznano i tajno svemudrosti svoje. Pokropi me isopom, i biću bjelji od snijega” - piše Olga B. Gajin – Vlašić.
Knjiga pjesama, koju na samom početku Lompar posvećuje pjesnicima Aleksandru Lesu Ivanoviću i Vitomiru Vitu Nikoliću, „Vanvremeni sjaj”, bila je povod za kritičku ocjenu mr Ane Pejović.
– Danilov furor poeticus – taj stravični pjesnički entuzijazam kojim skoro dvije decenije popravlja ruševine prozaične emancipacije urbanog građenja čula, nije samo istorija o razaranju čovjeka, on je furor scribendi (bijes pisanja) poslije vremena, on je inventor ništavila bez sadašnjeg i predaha, on je svjesno zavolio Kafkinog junaka uništenog strašnim bogom, on je postao neustrašivi prijatelj Beketovog Moloa – te hronike čovjekovog bezbrojnog survavanja u ništavilo pod dejstvom vremena, i nije se odrekao Leopolda Bluma koji se na kraju Ulisa pretvorio u prah – zapisala je između ostalog Pejović.
Ž.J.
)){kind=small}
