Po mnogima jedini angažovani pozorišni projekat u Crnoj Gori, komad „Očevi su grad(ili)” koji jer Boris Liješević režirao po sopstvenoj zamisli za Crnogorsko narodno pozorište, upravo je doživio svoje jubilarno, 50. izvođenje na matičnoj sceni. Značajan broj za jednu predstavu koja govori o ljudskoj pohlepi. Tužne, potresne, humorom ili ironijom obojene scene, nastale kroz saradnju reditelja i glumaca, ukazuju na problem većine pritisnute nasilnom primjenom kapitalističkog sistema, i još više propadanjem osnovnih ljudskih vrijednosti, što su „vrli nosioci promijena” iskoristili da čovjeku (koji hoće da živi od svog rada) krajnje cinično i perfidno, na svakom koraku, ugrođavaju prava i tako temeljno potresno njegovo biće.

Bilo bi nepravedno izostaviti ansambl kojeg čine Srđan Grahovac, Dušan Kovačević, Gorana Dragašević, Dragan Račić, Ana Vujošević, Nada Vukčević, Žaklina Oštir, Slavko Kalezić, Jadranka Mamić, Momo Pićurić, Olivera Vuković, Slobodan Marunović, Petar Burić, Mišo Obradović, Stevan Radusinović, Radmila Božović, Kristina Obradović, Gojko Burzanović, Zoran Vujović, koji je nagrađen je Velikom nagradom CNP-a za 2013. godinu, kao i specijalnom nagradom na Bijenalu crnogorskog teatra 2014. Na 30. Susretima pozorišta/kazališta u Brčkom 2013. godine predstava je osvojila Grand pri za najbolju predstavu u cjelini.

• Da li ste očekivali da će komad „Očevi su gradili” i nakon sedam godina bude tako aktuelan, čak i aktuelniji nego u vrijeme premijere?

– Svaka dobra predstava nosi u sebi sva vremena i svako vrijeme. Ako je predstava bogata značenjima i slojevima onda svaka nova publika u njoj pronalazi svoje vrijeme, svoj dan, svoje frustracije, traume, dakle aktuelnost. Mnogi pisci su uvijek aktuelni.

• S obzirom na to da „Očevi...” govore o očiglednoj pohlepi kojoj smo svjedoci svakog dana da li ta aktuelnost više raduje reditelja Borisa Liješevića ili rastužuje čovjeka u Vama?

– Jako me raduje da je predstava živa i da se o njoj piše. To nije zasluga ni vremena u kome živimo ni njene aktuelnosti, to je prvenstveno zasluga glumaca koji vole predstavu, raduju joj se, čuvaju je. Svaki dan sa tim ljudima mi je bio predivan. I danas se sjećam te razmjene, druženja, Ljubavi. Taj rad je bio praznik.

• Svaka predstava ima život koji joj nametne scena. Da li ste vi vidjeli ovu Vašu predstavu poslije premijere, i da li ste zadovoljni?

– Poslednji put sam predstavu gledao na gostovanju u Beogradu. Bilo je nešto čudno. Ne znam tačno da opišem. Tako je gledati svoju predstavu u različitim vremenskim intervalima. Ne pratiti je kontinuirano nego s vremena na vrijeme uletjeti u njen život.

• Rekli ste nedavno da dolazi virjeme uniformi i nacionalnog određivanja. Da li smo mi uopšte i izašli iz tog vremena?

– Mnogo više nego prije 10, 15 godina bujaju ti maligni nacionalni mitovi. Po cijelom regionu. Vade se kosti, čačkaju se rane iz drugog rata, prvog rata, iz ustanaka ovih ili onih. Progresivno se u svakom narodu razvija osjećanje žrtve. Mijenjaju se istorije kako bi se poništili sopstveni zločini. Rehabilituju se ličnosti onih kojima su nas u djetinjstvu plašili. Oni postaju žrtve pobjedničke istorije. I da citiram Hrvoja Klasića, sve manje postaje važno da li je neko dobar čovjek, već da li je dobar Crnogorac ili dobar Srbin ili dobar Hrvat. Sve je to put ka uniformama.

• U razgovoru za „Dan” prije sedam godina izrazili ste nadu da će neveselo stanje u našim pozorištima krenuti nabolje. Da li i sada dijelite takvo mišljenje?

– Mnoga pozorišta su sve više pod pritiskom vladajućih partija i ideologija. I sve manje nezavisna u umjetničkom smislu. I onda dolazi do toga da pozorišta ispunjavaju želje vlastodržaca, slave nacionalne događaje ili neke romantizovane junake iz takođe romantizovane prošlosti. Glumci gutaju knedle. A to se u pozorištu ne radi. Pozorište preispituje, dovodi u pitanje, relativizuje, sukobljava mišljenja, otkriva, rizikuje, izlaze se opasnosti... a čim počnu da slave prošlost i potvrđuju nacionalni identitet, tu pozorišta više nema. Tu počinje turbofolk.

• Da li ste i koliko i na koji način promijenio Vaš rediteljski rukopis u pozorištu, koji je bez sumnje formiran stanjem koji ste zatekli i koji vlada u teatru?

– Rukopis se mijenja. I na bolje i na gore. Nekada ga izgubim pa se preispitujem gdje sam ga izgubio. Potom ga tražim u sledećem projektu. Nekada nisam zadovoljan time kako radim. Nekad ne mogu da dođem do sebe. Nekada potpuno promašim. Ali uvijek tražim nešto novo i tražim sebe u materijalu koji radim i materijal tražim u sebi.

• Da li pripremate neku novu predstavu uopšte?

Uskoro počinjem. Ali o tome kad dođe vrijeme.

• Televizijski format, pored filma, izuzetno je napredovao u svijetu, a i kod nas. Na neki način TV preuzima inicijativu u smislu umjetničkih i društvenih zahtjeva pa da li Vas možemo očekivati iza kamere ili je pozorište Vaš konačan izbor?

– „Konačan izbor” je sintagma koja me plaši. Konačnost me plaši. Čovjek je stvoren da bude beskonačan.

S.ĆETKOVIĆ

---

Niko me ne zove iz Crne Gore osim Grad teatra
• Dosta radite u cijelom regionu ali Vas nema u Crnoj Gori od „Čuvara tvog poštenja...”. Možemo li očekivati neki novi projekat?

– Pozivima iz Crne Gore se uvijek odazivam sa najvećom radošću. Međutim niko me više ne zove iz Crne Gore. Imao sam planove i dogovore sa nekim kućama i festivalima u Crnoj Gori, i čuvao termine, međutim promijeni se direktor pa ignoriše dogovore starog ili se ne promijeni ali prestane da se javlja i tako dogovor nestane. Meni možda propadne termin koji sam čuvao ali nije ni to strašno, barem dobijem neko slobodno vrijeme za porodicu, za Budvu, za sebe... ionako previše radim. Kad sam već kod Budve, jedina kuća koja me poslednjih par godina uporno poziva je Grad teatar.