Nova knjiga Gorana Stojičića, roman „Slučaj Danil Harms”, čiji je izdavač „Ammonite Books” iz Beograda, promovisana je u Narodnoj biblioteci Budve. Roman sadrži tri dijela: „Slučajevi u ljubavi”, „Slučaj Danil Harms (Tajna večera)” i „Uvod”. Sa autorom je razgovarala Stanka Stanojević.
Nakon zbirke priča „Besani” nastao je roman koji je naslovom eksplicitno aluzija na djelo i pisca. Na pitanje šta je za njega značio ruski parodičar Danil Harms na putu književnog sazrijevanja i osvješćenja, autor ističe da ga je otkrio davno, još u srednjoj školi.
- Otkrio sam ga davno, još u srednjoj školi i tada sam počeo da pišem. Kasnije sam mu se često vraćao i evo nas sada zajedno u romanu. Priče Danila Harmsa su mene, dok sam još bio srednjoškolac podstakle da pišem. I pisao sam u tom stilu sa puno nadrealizma, puno apsurda u kratkoj formi. Tih nekih skoro hiljadu priča do Besanih za mene nijesu predstavljale vrijednost. „Besane” sam pisao u drugom stilu, međutim, odlučio sam nakon „Besanih” da nešto malo promijenim, da se naslonim na njih emocijama, ali da dam neku vrstu zahvalnice, omaž Danilu Harmsu tako što ću se vratiti ponovo tom stilu i probati da napišem roman sa određenim apsurdima i fantazijama, da napravim malu granicu između realnog i fantazije koristeći sam apsurd koji je zaštitni znak Danila Harmsa – pojasnio je on. On ističe da u svim njegovim slučajevima ništa nije slučajnost i ima puno simbola koje će čitaoci prepoznati svaki na svoj način.
– Volim da se igram sa nekim simbolima za mene, na nekim detaljima koji nijesu poznati samo meni, naravno, to su neki skriveni pretinci, fioke koje će možda neko da izvuče ili će samo da prođe pored njih. U „Besanima” sam insistirao na obrtu na kraju svake priče, ovdje se nijesam bavio toliko tim preokretom koliko apsurdom na drugi način uključujući i te detalje kao što su nazivi priča koje su formirale roman ili određene godine, neki datumi čak i imena. Kod mene se junaci hrane samim sobom ili ponekima iz okruženja. Naslovi u romanu kao „Čovek koji je pušio svoje snove”, „Čovek sa dugačkim moždanim vijugama” i sl. zaista su u kontekstu i aludiraju na Pekića iako njegovo djelo u vezi sa ovom knjigom meni nije bilo neki temelj – pojasnio je autor.
- Jedna od najvećih dodirnih tačaka između Harmsa i mene, upravo ta vrsta nedorečenosti upravo u onim djelovima romana koji zaista ne utiču previše na suštinu radnje, pa sam se onda faktički poigravao i htio da neka naša veza i stilovi možda budu vidljiviji koliko su slični – zaključuje on.
A.Ć.
Čitaoce želi malo da prodrma
Ističe da nije od onih pisaca koji svojim djelom šalje određenu poruku.
– Nijesam jedan od onih pisaca koji daje određenu poruku svojim djelima, ali možda ipak želim da čitaoce malo prodrmam i vratim ih sopstvenom biću. Da možda probudim ona osjećanja koja su zaspala davno. Poslije „Besanih” dešavalo se da i knjižari u knjižarama kažu da su se pojavljivale osobe da mi zahvale jer se nakon te knjige jedna gospođa razvela, druga se pomirila, treći čovjek je napravio rez tako što je dao otkaz i vrlo brzo našao nešto mnogo bolje, pomirili su se sin i majka... Nijesam imao cilj takav, ali mislim da se nešto desi sa ljudima nakon pročitanih knjiga. Vidim da se nešto slično dešava i sa Harmsom i to me čini nevjerovatno srećnim i to mišljenje čitača mi je značajnije od bilo kakve kritike… Očigledno se dešavaju neke stvari koje su iznad svega što sam mogao da pretpostavim – naveo je autor romana.
Uvod na kraju
- Moja ideja je bila da napišem roman koji ne liči ni na jedan do sada. Redosled dešavanja, kao i dinamika su atipični. Roman se može čitati od početka ka kraju, ali obrnuto. Ponekad su i životna dešavanja poređana naopačke. Dvije pjesme, kao i ilustracije su takođe bitne u knjizi, za mene neodvojive. To je ta atmosfera, eksperiment ili upliv u avangardu, kako reče pisac Miomir Petrović – pojasnio je autor romana.
)){kind=small}
