Izložba fotografija „Svjedočanstva bezumnog razaranja jedne suverene države”, otvorena je pred brojnim posjetiocima u salonu „Petar Lubarda”, u Srpskoj kući, u Podgorici, povodom obilježavanja dvije decenije od NATO napada na Saveznu Republiku Jugoslaviju.
Izložbu, kojoj je prethodila audio reprodukcija recitacije „Prkosne pesme” Dobrice Erića u izvođenju Ivane Žigon, ali i zvuk sirene koja je označavala vazdušnu opasnost, otvorio je direktor Srpske kuće Emilo Labudović.
-Ovo je veče i tuge i ponosa, podsjećanje na slavne dane srpskog naroda, ali i na veliku sramotu međunarodne zajednice koja je, kao što reče pjesnik Dobrica Erić, bez krivice strijeljala najgostoljubiviji narod na svijetu. Postoje jubileji da se slave i jubileji da se obilježavaju. Oni koji se slave, slave se na radost, sreću i veselje. Oni koji se obilježavaju tu su da nas podsjete da na ovom svijetu ništa nije vječno: ni radost, ni sreća, ni tuga, pa čak ni mi sami. Život je samo jedan, a mnogi, uključujući i našu Milicu Rakić, ni taj jedan nijesu mogli da žive. Dvadeset godina je za neke vijek, za dvadeset godina se moglo mnogo toga, ali se bojim da mi nijesmo odmakli mnogo iz onog vremena iz 1999. godine – kazao je, između ostalog, Emilo Labudović. On je dodao da još uvijek i kao narod i kao država balansiramo između dvije simplificirane istine, a istina je negdje između, krivica je medalja sa dva lica. A.Ć.
Žrtve, ranjeni i raseljeni- U zemljama agresorima je mnogo više onih koji su se dozvali pameti i vidjeli šta su uradili i svakodnevno priznaju da su napravili grešku i žele da mole za oprost. Mnogo više, nego što je takvih kod nas. Mi smo jedini narod na svijetu koji dvadeset godina ćuti i koji je tek ovih dana počeo da istražuje katastrofalne posljedice bombardovanja osiromašenim uranijumom. Mi smo jedini narod na svijetu koji još ne zna ni koliko je bilo žrtava, ni ranjenih, ni raseljenih, niti kolika je bila materijalna šteta. Kod nas je to sve oko i između. Šta čekaju naši istoričari? Zar su važniji Prvo i Drugo rimsko carstvo, Ramzes Drugi, od toga da neko pregleda ta dokumenta i tačno utvrdi koliko nas je platilo to bezumlje međunarodne zajednice – kazao je, između ostalog, Emilo Labudović, koji je i izrecitovao svoju pjesmu „Moje je ime Milica”.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
