Vijest o nagradi „Miodrag Ćupić”, skoro me samljela u prah. Kažem ovo kako bih naiskrenije iznio pred vama i licem javnosti osjećaj kako su dvije ljudske gromade Marko Miljanov i Miodrag Mijo Ćupić, ustvari održali našu ljudsku, stvaralačku i duhovnu vertikalu i kao takvi svijetle iz najumnijih redova kao ljudsko i stvaralačko jevanđelje.
S toga je ova nagrada ne samo književno već visokomoralno priznanje koje vjerujem da bi mi i Mijo dodijelio, znajući da je uvijek u jednoj ruci držao pero, a u drugoj munje s kojima je priticao u pomoć svakom čovjeku koji se zatekao u nemilosti. Zato je ova nagrada nemerljiva, traje i daleko se čuje.
Šta da kaže pisac koji dobije nagradu sa imenom pisca koji je životom ispisao svoje djelo, osim da vjeruje kako je možda etika Miodraga Ćupića maksima koju valja prihvatiti - nikada se ne sklanjati s puta silnicima i umjesto mačem uzvrati im knjigom.
I sada se sjećam Miodraga kako je bio srećan kada je objavio i prvu knjigu poezije i onako kao da ga je malo bilo stid kaže mi: „Evo i ja propjevao”.
Ta njegova skromnost s’kojom se mnogi ne mogu pohvaliti, bila je korica s kojom su ukoričena sva njegova dobročinstva, hrabrost, istrajnost, odlučnost, skromnost, privrženost jeziku i ćiriličnom pismu, preciznost i strogost prema sopstvenom rukopisu što se lako uočava iz njegovog bogatog književnog opusa.
Na razne načine, svako iz svog ugla govori o Miodragu i onome što je on napisao. Ja samo zapisujem djeliće onoga što prepoznam u njegovim knjigama i bilježim to kako bih obogatio sebe i ponudio to drugima na razmatranje. Sudove o njegovom, kao i o književnim djelima uopšte, najbolje daje vrijeme - „majstorsko rešeto“.
Miodrag Ćupić se jedino ispovijedao slovu, a knjige su bile njegova ispovijedaonica, najintimnije mjestašce na svijetu. Tu je jedino mirno počivao davajući duši oduška i na taj način skrivao se od režimske „slobode”.
Iako je bio okrivljen od terora tadašnjih profesionalnih komunista i najljućih pisaca-amatera, ali profesionalnih komunista, Miodrag Ćupić je jedan od junaka Marka Miljanova koji kao „sirak tužni bez iđe ikoga”, kao u zabranjenom romanu „Jadi Gorčina Petrovića” brani slobodu ne samo stvaralačku za svakog čovjeka, već pokušava uplašenom narodu povratiti duh prkosa i pobune.
Pisac, buntovnik, književni razbojnik omiljen među istinskim stvaraocima, čovjek od časti i morala - Miodrag Ćupić sjaji i u danima kada mu roman „Jadi Gorčina Petrovića” zabranjuju, a potom javno spaljuju. I zamislite molim vas kako gori pisac, sve njegove strepnje, tajne, dileme, na hiljade puta izmijeni riječi, rečenice, cijele stranice dok je ne podari čitaocu, a u njegovom slučaju živoj vrati. Ognju koji je ugasio sve vatre tadašnjih komunističkih piromana. Jer, od te vatre je svetlost koja je plamtila ispred svakog istinskog pisca i slobodara.
Oko tog ognja i u desetom krugu nijesu su se mogle primaći ondašnje ideološke vještice čija djeca i danas umjesto ognja na ozbiljne pisce, pisce koji se ne odriču volje Njegoševe, Marka Miljanova pa i Miodraga Ćupića, bacaju kamenje i pokušavaju zatrijeti svaki drag njihovom pismu i jeziku.
Ako bi se zavirilo u tajnu njegovog stvaralačkog kreda onda bi možda mogli kazati da je skoro nemoguće rasplesti njegovo stvaralačko trojstvo - veru, mudrost i muzikalnost. O ovoj trećoj, takođe, zlatnoj niti malo se govori kada se besjedi o djelu ovog, nesporno, pisca iz najužeg kruga velikana antologijskih priča, odnosno romana. Dok se čitaju njegove knjige, čak i kod prelistavanja, hvatate u nizu pojedine riječi, rečenice, s početka ili kraja osjećate da je Miodrag Ćupić ustvari knjigama komponovao jednu jedinstvenu jezičku simfoniju, poput Mocartove „Male noćne muzike”, odnosno opere „Čarobna frula”. Da nijesu odzvanjali ti neprevaziđeni tonovi iz Mijovih knjiga, zar bi oni koji su bili u koloni spaljivača njegovog djela, policijski i partijski analitičari, Boga mi među njima i poneki pjevuni, njegov kultni i zabranjivani roman „Jadi Gorčina Petrovića”, bio uvršten u prestižnu ediciju Roman u Crnoj Gori. Samo zbog ove činjenice Udruženje književnika Crne Gore, u kom je Miodrag imao časno mjesto, utisnuo je ime ove organizacije u vječnost na čemu mu i nije u mjeri u kojoj zaslužuje ni poklonjena dužna pažnja. No, vjerujem biće.
Sada je na književnoj kritici red da iznova počne sa ozbiljnim čitanjem knjiga Miodraga Ćupića i bar da u jednom sloju da svoj sud, mada je književna kritika u Crnoj Gori na izdisaju, jer ona živi uzgrednim zabilješkama pisaca o knjigama kolega, pojedinih univerzitetskih profesora i najmasovnija je u usmenjaćenju onih koji saopštavaju površne sudove o pojedinim knjigama, nerijetko i o nepročitanim. Jedne prilike Miodrag mi je rekao: „Jadi su to”.
Kao što ni Ćupić nije imao namjeru da mijenja stanje kritike, nije mijenjao ni svijet u kom je živio. Žigosao ga je kao pjesnik. Čovjek. Kao Pjesnik i Čovjek. Znao je da knjige u nekom dobu nemaju snagu, ali da će doći i to doba u kom će se svako vrijeme po knjigama kazivati. Možda i po njihovim autorima. Činio je sve da knjigom oplemeni čovjeka. Zato je tako i postupao - knjigom za čovjeka kako bi svijet učinio čovječnijim. Ako neko od čitalaca ili kritičara u njegovim djelima pronađe pasus koji nije u toj namjeri, odnosno funkciji, neka ga objavi i ja ću da se izvinim za moje čitalačko poimanje, odnosno grijeh.
„Jadi Gorčina Petrovića” su ne samo opredijelili njegovu ljudsku sudbinu, već ga predstavili i kao pisca koji među prvima unosi elemente modernog romana i gdje iskazuje svoju zrelu autentičnost. U tom zavjetnom poslu potpomogla ga je i ona ruka Gospodnja koja uvijek pridrži ruku koja dobro daruje.
Da bude tako, kako ne bi trajali Jadi naši svevremeni.

---

Zabio slamku u srce jedne moralno, tradicionalno i vjerski posrnule države
„Na znam šta je veća čast, primiti nagradu s Mijovim imenom, ili biti u koloni onih na čijem je čelu zabranjeni pisac, tragičan junak jednog represivnog vremena koje još uvijek traje u različitim oblicima. Zato smo mi junaci onog novog Mijovog romana koji posthumno nastaje kao sabirna knjiga (možda Bijela knjiga) – „Jadi pisaca Njegoševe Crne Gore”.
Nema pisaca koji se mogu pohvaliti kako su zaboli slamku u srce jedne moralno, tradicionalno i vjerski posrnule države, kako je to Miodrag uradio romanom „Jadi Gorčina Petrovića”. I danas je mnogo jada, raznoraznih, a još se ne pojavi onaj dvojnik Ćupićevog Gorčina”, zapisao je u Novica Đurić na vijest da je ovogodišnji laureta nagrade „Miodrag Ćupić” za knjigu poezije „Kameni jahači” (Podgorica, 2018).



”Etika Miodraga Ćupića maksima je koju valja prihvatiti - nikada se ne sklanjati s puta silnicima i umjesto mačem uzvrati im knjigom



”Miodrag se ponosio time da je po otmenosti, gospodstvu, istinitoj riječi, bistroći... pripadao crnogorstvu, a po spoznaji jezika, pisma, vjere, tradicije srpskom rodu koji je s Petrovićima ustoličio Crnu Goru i njenu duhovnu i stvaralačku slobodu