Umjetnost Toma Pavićevića je instinktivna, provokativna, inteligenta, ironična, metafizička, mitska. U ikonografskom smislu zasnovana na pojedinačnim praksama koje postaju model/odraz ponašanja/mišljenja kolektiviteta, kaže istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka dr Anastazija Miranović, direktorka Narodnog muzeja Crne Gore, povodom retrospektivne postavke djela Toma Pavićevića, u Crnogorskoj galeriji umjetnosti „Miodrag Dado Đurić” na Cetinju.

Ona dodaje da umjetnik provocira demistifikaciju identiteta načinom na koji ih predstavlja.

– Individualni identiteti poprimaju različite, no ipak slične kontekste, donekle i drugačiju/sličnu formu, što dovodi do neminovnosti njihove repeticije, kroz čitavu galeriju likova i njihovih međuodnosa. Bludnice, vojnici, ljubavnici, svetice, majke, bebe... Frontalno razbijanje rasprostranjene slike „savršenog identiteta“ bacanjem u lice „rukavice“ života bolno je i katarzično, pomalo groteskno, tužno i nužno.

Probijena žičana šušta starog kreveta je tijelo, a tigla-kanalica glava Tomovog čovjeka – ti upečatjivi stigmati nose čitavu istoriju vremena prošlih, ali i pojedinačne „male” istorije svakog od nas. Njihova primarna simbolika, takođe, gradi višeslojnost priče (ne samo u prvom licu), snažnu identitetsku, mentalitetsku naraciju ovdašnjih prostora – kaže dr Miranović.

Ako prihvatimo polazište da se svaka priča o nama samima može ispričati jedino u prošlom vremenu, onda se ona „raspliće” unazad, s mjesta na kojem sada stojimo, kad više nismo učesnici/akteri, već posmatrači izabrani da govore.

– Tomo progovara o iskušenjima za nama kao o produktu naših negdašnjih gladi, koje stalno iznova (moramo da) pothranjujemo, u tome je čar/enigma života i prokletstvo/usud čovjeka. Bitke koje razgaćeni ili napirlitani vodimo sa svijetom i samim sobom vraćaju nas na već iznjetu konstataciju da je „u pitanju da se lice svijeta baš u onome što je najnovije nikada ne mijenja, da to najnovije u svim stvarima uvijek ostaje isto”. (W.Benjamin) i ponekad nam se čini da „đavolu pripisujemo ono što ne razumijemo, a gubimo iz vida da bi to mogla biti i Božija rabota”. (G.G.Marquez)

Pored suštinskog, značenjsko-filozofskog sloja, jednako bitnim čini se formalno-likovni, egzekutivni sloj Pavićevićevog umjetničkog djela. Zbog vanrednog osjećaja mjere u prikazivačkom, koje gradi kroz plansku višeslojnost, sofisticiranim odabirom materijala kod primjene kombinovanih tehnika u slikama i instalacijama, kroz lucidan izbor i inpostaciju recikliranih i/ili gotovih stvari u negdašnji ili posve novi kontekst (goblenski ramovi, medicinska gaza, papir, tapeti, krevetske šušte, tigle/kanalice, lutke i sl.), ova umjetnost je velika, značajna i važna, upravo zbog sposobnosti da ispriča, predoči, zapita, sugeriše, ponekad i odgovori na velika pitanja i dileme, na upečatljiv i jedinstven način, ostavljajući osvješćen i empatičan trag u/o vremenu, nama samima, svijetu. Pridružujem se u konstatacijama mnogim istoričarima/teoretičarima umjetnosti i likovnim kritičarima, ali i književnicima, filosofima, pjesnicima koji su ukazivali na majstorstvo Tomovog crteža, na istovremenu lakoću i težinu njegove linije/poruke, transparentnost i fluidnost formi, osobeni kolorit/gamu, teksturu...- navodi dr Miranović.

Kolorit je sveden, promišljen, simboličan – ružičasto-rozikast, plavetno-zelenkast ili zemljano-sivih tonova. Svaki se veže za određeni ciklus, s podrazumijevajućim podtekstom.

– Stigmatično je umjetnikovo iscrtavanje final touch zapisa preko već oslikanog sloja slike što podsjećaju na infantilne crteže noseći semantički konstrukt (brod/srce/kuća...), i ne vide se na „prvi pogled”, namjerno su skriveni/otkriveni znaci, upućeni oku koje zna da gleda, ukazujući na bonitovsko „znati” koje „etimološki upućuje na `imati viđeno`, na iskustvo pogleda koji ne nadzire stvari spolja, već je uronjen u materiju svijeta”.

Baroknost naracije i gotička vertikalnost egzekucije, permanentno širenje kroz svođenje, Tomova je „pikanterija” na koju ima pravo, „zaslužena” osobenost i originalnost, snaga lakoće opštenja falusoidne svijesti s isto takvim, izopačenim, ali i prelijepim svijetom, u sofisticiranim, finim, i/ili intenzivnim, nasilničko-agresivnim energetskim razmjenama i kretnjama onog ljudskog/prirodnog/animalnog u nama i prirodom oko nas.

Znati da možemo uraditi ono što nije u stanju ni jedna životinja, tek je pola puta do čina svjesnog odbijanja da uradimo ono što je zahtjevala životinja u nama. Da vas pretvori u ono što nikako niste. U naličje gnjeva. U osobu koja će se, možda, jednog dana probuditi i uvidjeti da ne strijepi od budućnosti. Neko ko zna da je istina, u najboljem slučaju, djelimično ispričana priča. I da poput gnjeva koji raste, dolazi na mahove, i na izdisaju ostavlja novu priliku za prihvatanje, naglašavajući spokoj.

Da li to Tomo svojim radovima „ovjerava”/ „udara pečat” na svijet koji zna (misli da zna), ili ga napušta i ostavlja nama u amanet. Kao da prikazujući ga istovremeno ga se i odriče. Ili se, živjeći u tom realno-fiktivnom svijetu osjeća još više dijelom njega? Zato ovi radovi nisu samo slike/instalacije, već antopološke, političke i sociološke izjave, „slike-bića”, „slike-organi”, „slike-stanja” - zaključuje dr Miranović.

R.K.

Od slike moći do moći slike

– Prisutna je čitava galerija tipiziranih likova/simbola religioznog prosedea – Bogoridice s Hristom/djetetom (smrtnice i svetice), ratnici (analogija sa svetim ratnicima), sveštenice i svetiteljke, simboli Hrista – krst u glavi bika asocira na početno slovo T, Pavićevićevog imena, ali i na simplifikovanu formu raspeća. Zabrađene žene, s kapuljačama ili otkrivenih androginih lica s kamilavkama na glavama...

Indikativni su nazivi Tomovih umjetničkih ciklusa: Petparačke priče, Pukovniku nema ko da piše, Male kućne čarolije, Doručak na travi...koji sugerišu kontekst i središte priče u stalno redefinišućoj amplitudi odnosa prema fundamentalnim vrijednostima, moralu, istini, ljubavi, kultu ličnosti, ideologijama, kiču, mitu, zabranjenim temama... poput klatna koje se ravnomjerno pomjera od „slike moći do moći slike” – zapisala je dr Miranović.



Naizgled banalne stvari i pojave uzdiže na nivo ikoničkog

– Specifičnom kompozicionom arhitektonikom Pavićević uspijeva da trivijalne, naizgled banalne stvari i pojave uzdigne na nivo ikoničkog – i u ikonografsko-scenografskom i u semantičko –filosofskom smislu.

Tomova kuća nije projektovana u ovom vremenu, ona je kamena prizemljuša, s krovom na „jednu vodu“, pokrivena tiglama-kanalicama (kakve srijećemo po selima i primorju), njeni zidovi su transparentni, dozvoljavaju prodore u unutrašnjost kroz prozore – slike (u slici), koje se ritmično ponavljaju dajući ukupnom prizoru treperavu/vibrantnu dinamičnost. Njih nastanjuje ljubav, koja tendira disperziji, van zidova i međa – još jedan u nizu Tomovih exodusa u nostos. Čudno je to sa exodusima, ne miruju, to im je u prirodi. A, ni život nije „slijepi tok vremena“, već „refleksogeni – ontološki čin, sposobnost reakcije i povratka, pokušaj temeljnog odbijanja smrti, nagovještaj duha“. (G. Durand) Ako logike u nelogičnosti ima koliko reda u neredu, neznanja u znanju, efemernosti u trajanju, sumnje u traganju, pitam vas onda: „Iz potonulog dana ko neće u mrak skočiti?” - zapitala je dr Miranović.