Slike i crteži bosansko-hercegovačke likovne umjetnice, grafičarke prof.
Amre Zulfikarpašić mogu se pogledati do kraja oktobra u galerijskom prostoru Centra savremene umjetnosti Crne Gore. Kuriozitet izložbe postavljene u Dvrocu Petrovića na Kruševcu nije samo njen naziv - „Osam soba Dvorca Petrovića”, već činjenica da su svi radovi nastali najprije na njenom mobilnom telefonu, a da je ona te crteže, u boji i crno-bijele, kasnije isprintala i na osnovu njih, kao skica slikala. Koncept izložbe je „od skice do slike” i predstavlja seriju crteža po ciklusima. I, svugdje je prigušeno ili naglašeno prisutna erotika i humor, ali na jedan način koji nikoga ne vrijeđa, a kako sama umjetnica kaže da je to sasvim logično.
- Uglavnom crtam ljude oko sebe, to me najviše zanima, i na neki način u svim mojim crtežima provijava neka erotika, možda nije u prvom planu, ali jeste u drugom. Mislim da je to onaj začin koji svako od nas nosi u sebi, ljubav prema ljudima i ljubavi između ljudi. Ne insistiram na tome, ali to nekako dođe samo od sebe – kaže Zulfikarpašić.
â˘
Da li smo danas izgubili smisao za humor, duhovitost?– Karijeru sam počela i najviše posla uradila sam kao grafički dizajner. A, grafički dizajneri su tragači, i od njih se uvijek traži da smisle nešto pametno, lucidno, da smisle nešto duhovito, nešto neviđeno. Uvijek su grafički dizajneri u nekim potragama za nečim što dosad niko nije vidio ili što je ekstra duhovito, na što bi mogli da se nastave svojim radom. Kao dugogodišnji grafički dizajner uvijek razmišljam i nikad ne mogu i nemam ni jedan mali crtež a da u njemu nema nekog karaktera. I ako se vidi duša i šarm te osobe na tom crtežu, to i jeste njihova vrijednost, čak i ako ste povukli samo tri poteza.
â˘
Kako biste okarakterisali stanje grafičkog dizajna u regionu? Koliko ste upoznati s našom scenom?– Smatram da ovaj region ima fantastičnu scenu, ima odličnih grafičkih dizajnera, imamo dizajnere koji su u samo svjetskom vrhu. Mislim da su ove škole iznjedrile dobre dizajnere, jer smo svi imali jedno isto polazište. Recimo, sarajevska Akademija likovih umjetnosti, moj prof.
Mladen Kolobarić, završio je akademiju u Beogradu. Znači, postoji sličnost u načinu obrazovanja, u grafičkom dizajnu smo njegovali umjetničku crtu, pravu misao i duhovitost, nešto što se zove suština. Imate u svijetu dosta grafičkog dizajna urađenog perfektno, tehnički savršeno, ali gdje nemate ništa da osjetite i da pročitate - nema nikakvog duha. A, crnogorsku scenu pratim preko radova
Ane Matić, Adele Zejnilović, Suzane Pajović Živković... Pa ni ja nisam prvi put u Crnoj Gori. Jako je važno imati protok informacije, znati što se radi.
â˘
Izložbu ste podijelili u tematske cjeline - „Pokrivene”, „Ažbahe (aždaje)”, „Pjevači”, „Moj svijet” i „Smart-art”.– Sve je podijeljeno tematski. U ovoj prvoj sobi, u ciklusu „Pokrivene” osvrćem se na problem statusa žena. Ja sam u Sarajevu imala priliku da vidim, naročito sada, nakon rata, žene u crnom od glave do pete, što je za nas žene u Sarajevu ispočetka bio šok. Sada se pokušavamo pomalo na to naviknuti, ali, u principu pokušavam se na to osvrnuti, ali na jedan duhovit način. Naravno da sam kao osoba koja se bori za ljudska prava sigurno protiv toga, i u ovoj prvoj prostoriji, mislim da sam se na to osvrnula na taj problem na šaljiv način a da nikog ne povrijedim. Nisam smišljeno radila neke cikluse, nego je to spontano izašlo, jedna za drugom. Ovi mali crteži koje vidite u nizu, napravila sam ih na stotine, i ovdje je dio. Ne radim izbore, jer ne želim da to budu neki najbolji, ili najpreciznije urađeni nego želim da to bude onako kako sam iz dubine srca i osjećanja napravila.
Ž.JANjUŠEVIĆ
Mobilni dao veliku šansu umjetnicima za izražavanje – Umjetnici su nekad bili ljudi sa velikim notesima, stalno nosili olovke, kistove, pribor i crtali, a danas, ja imam ovaj mali telefon u ruci, i on ima i boje i kistove, i sav pribor koji meni treba da crtam, ne samo kod kuće i u ateljeu, nego i na nekim dosadnim sastancima, u autobusu, tramvaju, ili recimo i kući, neko igra igrice, a ja crtam. Ta neposrednost, mogućnost da ono što napravite izbrišete, da nećete upropastiti materijal, prosuti boju, ta glatka površina ekrana telefa je za mene podatna, i zato rado crtam, i napravila sam hiljade i hiljade crteža na telefonu. Kažu mi, što buljiš u taj telefon, a ja svaki dan nacrtam po nekoliko crtežića. Crtam i na sastancima, i dok slušam vijesti, jer se bolje koncentrišem. Mislim da su telefoni i kompjuteri omogućili ljudima veliku šansu za izražavanje – kaže Zulfikarpašić.Mobilni dao veliku šansu umjetnicima za izražavanje – Umjetnici su nekad bili ljudi sa velikim notesima, stalno nosili olovke, kistove, pribor i crtali, a danas, ja imam ovaj mali telefon u ruci, i on ima i boje i kistove, i sav pribor koji meni treba da crtam, ne samo kod kuće i u ateljeu, nego i na nekim dosadnim sastancima, u autobusu, tramvaju, ili recimo i kući, neko igra igrice, a ja crtam. Ta neposrednost, mogućnost da ono što napravite izbrišete, da nećete upropastiti materijal, prosuti boju, ta glatka površina ekrana telefa je za mene podatna, i zato rado crtam, i napravila sam hiljade i hiljade crteža na telefonu. Kažu mi, što buljiš u taj telefon, a ja svaki dan nacrtam po nekoliko crtežića. Crtam i na sastancima, i dok slušam vijesti, jer se bolje koncentrišem. Mislim da su telefoni i kompjuteri omogućili ljudima veliku šansu za izražavanje – kaže Zulfikarpašić.
)){kind=small}
