Slikar Mile Albijanić je rođen 19.10.1963. godine u Bileći, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1990. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, na pedagoškom odsjeku, kao nastavnik likovne kulture, potom dvije godine radio u struci u Bileći. Zatim, duži niz godina u Nikšiću u prosvjeti i NVO sektoru, da bi već neko vrijeme svoj život i rad vezao za Tivat. Imao je veliki broj samostalnih i zajedničkih izložbi, bavi se slikarstvom, fotografijom i dizajnom. Organizator je likovnog događaja „Nacrtajmo se u eNKa”, osnivač i član umjetničke grupe „Grupa Tri Art” i punopravni član ULU BiH. Od 2013. godine dobio je status slobodnog umjetnika.
• Nedavno ste imali izložbu u galeriji Ljetnjikovca Buća u Tivtu. Kritika bilježi da Vaša djela kreiraju novu, „opominjuću stvarnost”. Šta to zapravo znači? Na koji način to postižete?
– Novi ciklus slika se rodio nekako spontano pod velikim pritiskom svakodnevice, pritiskom vremena u kom živimo, pod teretom ubrzanih događanja i u najmanju ruku čudnih politika, politika koje nas pritiskaju i melju sa svih strana, politika novog poretka stvari i stvaranja novog čovjeka. Čovjeka roba, potrošača i poslušnika... sa mozgom paramecijuma, jedinke koja nema ni rod, ni ime, ni ličnost, a ponajmanje kičmu i dostojanstvo. Stvaranje jedne nule pogodne za svaki način manipulacije i eksploatacije, robota na daljinsko upravljanje. Novi ciklus nazvan po istoimenoj slici (u ovom ciklusu sve slike su sa imenom) „Gravitacije budućnosti” pokušava kroz likovni jezik da najavi ono što nas čeka. Ono što se prozreti može jer je odavno već svuda oko nas, naša nova stvarnost... Šta to našu djecu čeka, šta ih to vuče i čvrsto drži svojim magnetizmom, šta će ih određivati kao ljude kao osobe, šta im prijeti, a odavno je pripremljeno i kroz naše (ne)djelanje ispisano. Kako smo i čime smo odredili sudbine i naše praunučadi, da li je to u stvari sudbina ili usud. Da li smo i mi odavno skrojeni životima i radom naših predaka? „Teret predaka” je i naziv jedne od slika. Novi ciklus je raspričan, toliko raspričan da bi mogao poslužiti i kao siže za makar pripovijetku, ako ne i roman. Slike su većeg formata stripovski iscrtane, fugirane, likovi se sa mukom čupaju iz razlomljene površine ogledala stapajući se u neobične kompozicije. Način slikanja je posve neobičan i proistekao je iz moje sklonosti da prepoznajem likove u bojenim mrljama ili recimo u oblacima.
• U čemu pronalazite inspiraciju za stvaranje?
– U ovom ubrzanom protoku vremena gdje se za jedan dan ili sat stekne više informacija o nekim događajima nego u ranijim periodima za godinu ili čitav vijek, jednostavno, posebna inspiracija i ne treba... Izbacimo iz sebe sve što nas pritiska i eto materijala za nebrojeno slika.
• Kako znate do koje granice razraditi sliku i gdje stati? Na koji način uspijevate da balansirate u tom kontekstu?
– Nikako... Ovih 17 slika sam naslikao tokom prošle zime, smatrao sam ih završenim, da bih mjesec dana pred izložbu opet na svakoj ponaosob još po pet-šest sati radio, doslikavao i popravljao. Tek sada smatram da su legle, da treba takve da ostanu.
• Kako ocjenjujete savremenu likovnu scenu kod nas?
– Savremena likovna scena u Crnoj Gori je više nego fantastična, ono što vidim po inostranim portalima nije ništa bolje ako ne i gore od ovoga što mi imamo. Iako država vrlo malo ulaže u kulturu, a baš malo u likovnu scenu mnogi umjetnici su se samostalno probili i na inostrana tržišta. Uglavnom kvalitet je na nivou.
• Kako vidite savremenu likovnu kritiku u Crnoj Gori?
– Likovna kritika, ha, šta je to? U ovako maloj sredini gdje svako svakog poznaje lično, veoma je teško objektivno pisati o nekom umjetniku. Ipak, postoje jaki ljudi, ljudi od integriteta i struke, kad takvi pišu o vašem djelu treba da budete srećni.
• Ko su bili Vaši uzori u slikarstvu?
– Moji uzori u slikarstvu... Hm... Najdraži umjetnici, pa u raznim perioda sazrijevanja i studija to su bili i razni umjetnici, Pikaso je prvi, redom od Sezana do Šagala, od Magrita do Dalija... mnogo njih.
• Motiv ribe na Vašim radovima?
– U mom dosadašnjem stvaralaštvu riba je bila glavni motiv, jednostavno je isplivala iz podsvijesti sva onako od vode sa svedenom formom i veoma izražajna. Kao dio okeana, te žive sile iz koje je mnogo šta proisteklo i koja nas drži u životu na ovoj planeti. Riba kao simbol života od prapostanka, a u hrišćanstvu i simbol samog Hrista.
• Šta savjetujete mladim slikarima, čega da se drže?
– Ono što i svi pedagozi, rad, rad i istrajnost... Kad zagrizete u sliku, pa nemate kad ni jesti od želje da joj se što prije vratite, e tad, tad nastaju najbolja djela.
• Koliko apsurd šalje poruke sa Vaših radova?
– Mnogo je iracionalnog kroz koje se traga za smislom, apsurdom smo okruženi, ubijeni u pojam, na svim mogućim nivoima... Apsurd je naša stvarnost... Zbilja. Tako da ga ima i na ovim slikama u velikoj mjeri, zato one opominju, skoro da viču...
A. ĆUKOVIĆ

---