Drugi dan naučnog skupa CANU o djelu Borislava Pekića započeo je akademik Radomir V. Ivanović. Ugledni književni istoričar, teoretičar i kritičar je svoje vrijeme za govornicom CANU posvetio nomadskom dugu Borislava Pekića.
On je rekao da je Pekić jedan od rijetkih pisaca s našeg ali i šireg evropskog područja koji je ovladao kulturnim modelom istoka iz kojeg potiče, i zapadnog u kojem se profilirao i izrazio. Sučeljavanje ta dva modela civilizacije rezultirali jedinstvenim djelom u srpskoj književnosti i osobenom porukom koju nam je ovaj književnik ostavio u amanet.
Prof. dr Sonja Tomović Šundić je kazala da je Pekić jedan od najboljih južnoslovenskih pisaca 20. vijeka, koji u najpunijem smislu, stilski, jezički, leksički, kompozitno filozofski, predstavlja evropske literatne tekovine u korpusu srpske književnosti.
Mit je bezdan njegove metafizičke realnosti, a on je kroz svoj književni izraz demistifikao biblijski mit, kao i isticao svoj antidogmatski stav. Uvijek skeptičan, Pekićev način pisanja podrazumijeva ironijsku notu, istakla je ona. Posebno se osvrnula na Pekićeve političke romane, koje su kako je rekla „briljantne analize diktarura” u kojima je prirodu takvih režima posmatrao i izvrgavao analizi kroz sistem isleđivanja a ne idologija.
Pekić je izuzetan intelektualac, izuzetno obrazovan čovjek, književno veoma nadaren, čiji je građanski politički andergraund, koji ga je učinio poraženom stranom u ratu, učinio sposobnim da sagleda više strana istorije, zaključila je Tomović Šundić. Ali to mu je upravo dalo zamajac u literarnom smislu, i pomoglo da razumije da ni jedno vrijeme ne možete tumačiti jednostrano i istinito, zaključila je ona.
Književnica i rediteljka Vida Ognjenović, koju je i politička borba povezala sa Pekićem, naglasila da je kritičar dr Mihajlo Pantić jednostavno nazvao „Pekić okean”.
– Po mom mišljenju on je veliki, ali nepročitan pisac i nedovoljno čitan. Ubijeđena sam da će se buduće generacije zamoriti da im telefon bude pametniji od njih i vratiti se jednom velikom djelu kao što je to Pekićevo. Lijepu je literaturu danas potisnula neobuzdana zabava i svakojaki brzi način saznavanja, a ne poznavanja, čemu je nasuprot stakao Borislav Pekić. On je od onih pisaca u nas jedinstven koji je živio pisanje. Našom krivicom nije postao svjetski pisac kao što je mogao, niti Nobelovac kao što je, takođe, mogao. Ostaje da ga barem kako treba proučimo i da ga čitamo – poručila je Vida Ognjenović.
Bilo da mu je tema bila porodično stavlo, ili izmaštani incident, on je gotovo naučnički, surovo precizno, znalački, do tantičana prikupljao i iščitavao građu i upoznavao epohu, da bi mogao savremeno da se kreće u materijalu i slobodno mašta tamo gdje istoričar samo navodi nagovještava i predpostavlja, istakla je ona.
On se kao pisac znatno manje inspirisao onim što se zbivalo oko njega, nije bio marljivi hroničar svoga doba.
– Pekić je bio pisac ideja i bekrajnog šarenila svijeta. Zato ga je kao polazište najviše zanimala autentična činjenica koju predovi na jezik književnosti dajući joj maštovitu mogućnost svekolikog preobražavanja. U tom novom mediju Pekić činjenicu uvlači umjetničku igru, ali nastoji da očuva njen integritet – poručila je ona..
U okviru treće sesije naučnog skupa govorili su još prof. dr Lidija Tomić, prof. dr Vesna Vukićević Janković, doc dr Jelena Bašanović Čečović, dr Danijela Radojević, dr Milutin Lutovac i dr Branka Dragosavac.
S.Ć.

---

Pisao je i kad je hodao ulicom
– On je pisao i kad je hodao ulicom i kad je sjedio za ručkom, i telefinirao... ili je pisao ili prikupljao materijal za pisanje. Pisati nikad nije prekidao duže, pa je pisao i onih godina (robije) `koje su pojeli skakavci`. Nevjerovatno je bio čovjek samo od pisma. Bio je malorek, od male priče, nije bio baš naročiti sagovornik, ustezao se, bio je negdje drugdje od onoga mjesta gdje ste ga zaticali, u nekom drugom vijeku, drugom vremenu. Nije bio ni neki naročiti slušalac, obavještavo se preko knjiga, i to po svom izboru. Drugim riječima - rijedak i neobičan čovjek – prisjetila se Ognjenović.