U Narodnoj biblioteci Budve promovisana poetska zbirka „Prolaznici”
Jovanke Vukanović. O knjizi su govorili recenzentkinja mr
Božena Jelušić, pjesnikinja
Sonja Živaljević i autorka. Zbirku „Prolaznici” objavila je Nacionalna biblioteka Crne Gore „Đurđe Crnojević”.
– Za mene koja sam 37 godina pokušavala da naučim đake da uživaju u poeziji, sve ono što sam isticala kao školski primjer dobrog pjesničkog zanata u prvom redu, a sreća je kad se uz zanat udruži emocija, doživljaj... sve sam to našla u ovim pjesmama. Tako da kada bih sad birala, ja bih vam pročitala cijelu zbirku – kazala je, između ostalog, mr Božena Jelušić.
Ona smatra da se i pjesnikinja na određeni način, u skladu sa onom Hamletovom replikom, uspijeva smjestiti u orahovu ljusku upravo tim minimalizmom a da postane gospodarica cijelog svijeta.
– Mi, inače, u školskom programu imamo problem autorki – zaključila je Jelušić istakavši da nam u školskim programima nedostaju autorke, te da je Jovanka Vukanović autorka koja zavrjeđuje da bude u školskom programu.
Pjesnikinja Sonja Živaljević, kojoj je i jedna pjesma u zbirci Prolaznici posvećena, istakla je da se poslije četiri knjige poezije, dvije knjige eseja i jedne antologije, riječ Jovanke Vukanović oslobodila svih stega, zaljuljala do vrhova prstiju, odgurnula svom snagom i vinula visoko i daleko, do suštinskog.
– Jovanka Vukanović cijelim svojim bićem ulazi u dijaloge, sa sobom, s pjesnicima i čitaocima, s Gospodom, ne krijući ništa, ne očekujući ništa. Pa i svoj trag će, kaže, ponijeti sa sobom. Jer ona je pjesnik, ispovjednik, čovjek koji sebe stalno drži na nišanu, koji presovan staje u svoju pjesmu (jer „kad te zaboli postaješ tačka”), ali i prorok. Onaj koji zna da, dok je Riječi, ima i života. Kome se otkriva, pred licem smrti, da nije smrt strašna, već njen pratilac, Tišina. Kod Jovanke je riječ o sasvim ličnoj drami duha, o autentičnom, jedinstvenom stanju bića koje traži i nalazi jedinstven stihovan oblik svojih misli. Pjesma nastaje i otkida se kao kap sa zida pećine, nakon dugog puta sa zemlje na nebo, sa neba na zemlju, kroz podzemlje, očišćena, isprana i obogaćena, imuna na tamu i vrijeme, na tišinu – zaključuje ona.
– Znajući da je svijet uvijek više od onog pojavnog i da je naš život zagonetka i nama samima, jednako koliko i za druge, pjesnik uvijek pokušava da ga iznutra otkrije, da tako dođe do spoznaje o sopstvenoj poziciji, bilo onoj dnevnoj, prolaznoj, ili onoj trajućoj kroz vrijeme, kao trag i svjedok. I nikad sebe do kraja ne može dešifrovati – kazala je Vukanović. A.Ć.
UrastŃ očeskie terovku mersie redŃduktami. OnitŃ v knitŃ
)){kind=small}
