Profesor dr Jelisava Kalezić, profesorica na Univerzitetu Crne Gore i poslanica u crnogorskom parlamentu, preminula je u 75. godini života.
Na UCG je radila od 1984. godine. Bila je vanredna profesorica u penziji na Građevinskom fakultetu, autor brojnih naučnih i stručnih radova, istraživanja i projekata. Oblasti teorijskog rada i interesovanja bile su joj urbanologija; rodno osjetljivo planiranje; urbana antropologija; urbana toponimija i memorija. Prof. dr Kalezić je bila jedna od troje inicijatora (uz Petra Perovića i prof. Gvozdeniju Bogetić) i osnivača NVO AFINA - asocijacije za razvoj kreativnosti, koja je djelovala u Podgorici od decembra 1998. godine do 2006. godine.
Poslanica u Skupštini je bila od 2012. do 2016. godine.
Na vijest o odlasku uvažene profesorke oglasile su se njene kolege i prijatelji iz univerzitetskih i iz skupštinskih klupa. Nije bila tipična, nije se uklapala u kliše, ali ono što je sigurno – javno dobro joj je bilo vodilja – kaže dr Branka Bošnjak.
– Bile smo prijateljice i nedavno se čule, ali moja poruka od prije neki dan kako živi u ovo vrijeme korone, ostala je neodgovorena. Slutila sam da se njeno zdravstveno stanje pogoršalo, jer nije ličilo na nju da ne odgovori. Bila je dostojanstvena, hrabra i nenametljiva i u svojoj bolesti. Šta reći za nju, prije svega, iskren i dobar čovjek. Jednostavna, a vrhunska intelektualka, prava dama. Voljela je slobodu, mrzjela ušuškanost mase, bila uvijek svoja, pa čak i kad je bila u manjini to nije umanjivalo njenu snagu. Tiha, a snažna, humana, pravdoljubiva, dobronamjerna i istrajna u svojim idejama i oštra kad treba, ali isto tako spremna da prizna svoju grešku, što je rijetkost u politici. Voljela je da kaže da ona nije političarka. Iz veoma ugledne crnogorske porodice, ostvarena u svakom smislu, istaknuti stručnjak u svojoj oblasti, ali, nažalost, vlast nije imala sluha za njene dobronamjerne ideje. Studenti su je voljeli, jer je bila principijelna i bila im je ne samo profesor, već i iskreni prijatelj i podrška. Voljela je da se šali na svoj račun, pa čak i kada je bolest prilično savladala. Takvi ljudi nikada ne umiru – rekla je dr Branka Bošnjak i dodala da je Kalezićeva bila šarmantna umjetnička duša.
Upravo te osobine uvažene profesorke podgorička publika je imala priliku da upozna na prvoj javnoj izložbi njenih tapiserija postavljenih u galeriji Fondacije „Petrović Njegoš”, u Dvorcu na Kruševcu u Podgorici, u junu 2018. godine. U intervjuu za „Dan” je rekla da je njen umjetnički opus nastajao u dvije faze, ali ne samo zbog hronologije, nego i tužnog konteksta.
– Prva, između `72. i `75. kada je urađen triptih „Proljeće – Ljeto – Jesen”. Postojao je i diptih „Jesen u dolini Lima”, koji sam poklonila rođaki iz Sarajeva i kome se gubi trag. Ona je neposredno pred rat preminula. Ta veza, sa tim diptihom, koji sam predstavila najprije na dvodnevnoj, a sada i na ovoj izložbi (i više neću...) obrazac je naših gubitaka. Niko od nas, bez obzira gdje je, nije se ucijelio od tih gubitaka. I tu prestaje prva faza jer su naišle brojne obaveze. Međutim, potreba za likovnim izrazom je bila krajnje intimna – lična. Mogla bih da priredim i skromnu izložbu od slika koje su nastajale, jedna za dvije godine ili dvije za godinu dana... To je jedan mali opus. Tokom naredne 32 godine povremeno bih plela, ali stalno me je boljelo, zašto nemam vremena da se bavim ručnim radom. Osim tkanja, znam sve ručne radove, a kao da su moji nervni završeci u prstima, tom apstinencijom bili stalno iritirani. U međuvremenu, dok nisam radila tapiserije, slikala sam. Vraćanje tapiseriji je bilo utjeha i utočište od teške tuge. Meni je muž umro u 63. godini života. Svi smo, porodično, oštećeni od te tuge. To je najopasnije stanje – jer dolazite u situaciju gubitka smisla života. To je stanje vrlo slično depresiji, a sve usled gubitka, kojim kao da vam se nešto iščupa, a vi se urušite. Potrebni su vrijeme i ulaganje energije da se oporavite, da se poput objekta sanirate – ispričala je Kalezićeva.
Tapiserije je ponovo počela da radi 2006. godine... U 72. godini života izjavila je da nema namjeru da pravi likovnu karijeru, niti može, niti ima smisla, a opet imalo je smisla da se njene tapiserije izlože sudu javnosti.
Jelisava Kalezić je naslijedila očevu požrtvovanost za opštekoristan rad, ne samo radeći kao profesor na Univerzitetu i ulažući u obrazovanje novih naraštaja, rekao je arhitekta Andrija Markuš prisjećajući se da je njenog oca, Miloja Dobrašinovića i lično poznavao.
– Radne rezultate i uspjehe u struci dr arh. Jelisave Kalezić pratio sam, kao dosta stariji, od prvih njenih radova dok je živjela u Bijelom Polju. Prije nje upoznao sam njenog oca Miloja Dobrašinovića, kao direktora Gimnazije u Bijelom Polju, za kojeg se već tada znalo, prema njegovim zaslugama, da će poslije njegove smrti Gimnazija dobiti njegovo ime, kako je i bilo.. Angažovala se preko mnogih skupova svojih kolega, i preko predavanja po pozivu i kao poslanica u Skupštini. Svojim člancima i kolumnama u glasilima struke, dnevnim listovima i elektronskim glasilima, ponajviše o urbanizmu, jasno i lapidarno davala je veoma upotrebljive predloge za rješavanje gorućih gradskih pitanja. To se ponajviše odnosilo na kritiku stihijske gradnje od koje strada nasleđe kulture u arhitekturi, ambijentalne vrijednosti, parkovi i drugo do kategorije kolapsa u pravilnom razvoju grada. Doktorirala je na multidisciplinarnoj oblasti, koji je karakter, akcenat i prilaz zadržala, što je plijenilo, sa velikim stepenom informisanosti. Ona je sve svoje predloge rješavanja značajnih gradskih pitanja dovodila do kraja, sigurnim postupcima i argumentima. Odavala je sigurnost i nepokolebljivost, koje je prenosila na druge kao startni zamajac kretanja naprijed – zaključio je arhitekta Andrija Markuš.
Jelisava Kalezić, majka troje djece: Đorđije, d.i.a. (1978), Milica, dipl. farmaceut (1980) i Marko, aps. Fakulteta političkih nauka (1986), sahranjena je juče u krugu porodice.
R.K.

---

Misleći na Kandinskog
Tapiseriju „Pored prozora na 5.000 metara misleći na Kandinskog” koja je nastala 2014/15. godine, prof. dr Kalezić je smatrala svojom najuspjelijom rukotvorinom.
– Sa skupštinskom delegacijom sam 2013. putovala za Dablin. Gledala sam kroz prozor aviona jer je bilo vedro. U trenutku, dok gledam, prolazi mi misao: „Bože, Kandinski nije mogao da se vozi takvim avionom. Ako je i ušao u avion, to su bili oni poslije Prvog svjetskog rata koji su letjeli na 500-600 metara, i ne vidi se tako. U avionu sam napravila skicu. To je bio nevjerovatan kolorit. Nedavno sam u jednim novinama vidjela fotografiju, polje lala. One se vide, dominiraju, a detalji iščeznu...– ispričala je Kalezićeva.



” Jelisava Kalezić je od oca Miloja Dobrašinovića naslijedila požrtvovanost za opštekoristan rad, ne samo radeći kao profesor na Univerzitetu i ulažući u obrazovanje novih naraštaja...


MI, MOMCI... Jelki Kalezić
Piše: Đorđije MALOVIĆ

Škrta vremena, moja sestro.
Ne napričasmo se koliko smo htjeli tugo, dok si još bila sreća.
U ovim memljivim trenucima ljepljiva sjećanja ne daju misli da se raspameti.
Drže je uz srce čvrsto. A ono k’o ono, kuca i otkucaje Tvoga.
„Mi momci ćemo to momački…”, govorila si.
Poput velikog pjesnika i Ti si grijala svijet.
Vjera ne napušta čovjeka ni kad on prestane da vjeruje.
Tako i Ti. Vjero.

Morljiva vremena, moja sestro.
I Ti namučena u njima. Smiješ im se, a ona Tobom usrećena.
Ova ženica je div-žena, šapuće Bog.
Ali odzvanja ta riječ i tjera aveti koji mi ne daju da Te još jednom vidim.
Ne daju mi da ti poljubim čelo, da se isplačem nad Tvojim odrom.
Da se pozdravim sa Tobom,
srećo moja, tugo moja.

Usahlo vrijeme. Sve stalo.
Puste ulice opanjakvaju ono što se nekad gradom zvalo.
Tijesna je ta praznina Tebi.
Nabrinula si se tuđih briga,
i kao da ste tren u kojem si otišla i Ti, jedno drugo izabrali.
Svejedno plačem.
Momački, k’o i sve što smo zajedno radili,
nas dva momka, Ti i ja.
Sestro moja.

U Podgorici, 9. aprila 2020.