Slikarka Ivana Stanić nedavno je jedan svoj rad predstavila u okviru kolektivne izložbe „Snaga žene", a njena inicijativa „Kulturna Baza Kunst" sve je popularnija. Ivana Stanić (Andrić) rođena je 1982. godine u Kotoru. Diplomirala je 2005. u klasi prof. Zorana Todovića, odsjek grafika. Nakon završenih studija na novosadskoj Akademiji umetnosti, dvije godine je provela na dizeldorfskoj Akademiji, gdje je u klasi prof. Herberta Brandla usavršavala slikanje i crtanje. Do sada je imala više samostalnih i grupnih izložbi u Podgorici, Novom Sadu, Beogradu, Dizeldorfu... Živi i radi u Podgorici, a ljetnje mjesece provodi u Kotoru gdje aktivno stvara. Bavi se tihim kulturnim aktivizmom i pokretač je inicijative „Kulturna Baza Kunst". Zaljubljenik je u germanski jezik i kulturu.

Nedavno ste jedan svoj rad predstavili u okviru kolektivne izložbe,,Snaga žene“. U pitanju je rad iz ciklusa,,Samo diši“. Šta poručujete apstrakcijama iz tog ciklusa?

– Ciklus „Samo diši” je nastao kao spontana potreba da razbijem formu figuracije kojom se bavim posljednjih 20 godina i da pokušam da kroz razbijenu formu, nefiguraciju, izrazim sve ono čime se i bavim u svom figurativnom dijelu rada, samo na drugačiji način. „Samo diši” je poruka i pismo sebi, kao i onome ko djelo posmatra. Značenje je višeslojno, od neophodnog metaboličkog procesa, do same nutrine i mogućnosti duhovnog opstanka u današnjem vremenu.

U čemu najviše pronalazite inspiraciju za svoje stvaralaštvo?

– Inspiracija je floskula koja u suštini nije bitna. Kontinuirani rad na sebi, sagledavanje sebe i okoline kroz svakodnevni rad je svakom dovoljan da nađe/bude ponešen i stvori nešto prihvatljivo. Posmatram sebe, posmatram ljude, pokušavam jasno da vidim i osjetim… U konačnom, iskrenost smatram polazištem stvaranja bilo kojeg djela.

Kako ocjenjujete savremenu likovnu i uopšte kulturnu scenu kod nas? U čemu se razlikuje od globalne scene, a u čemu se preklapaju?

– Savremena likovna scena u Crnoj Gori je dobila novi uzlet. Sada već ne tako mladi ljudi se afirmišu i mijenjaju dosadašnje stereotipe. Ipak, veliki dio likovne scene je i dalje nevidljiv, a imamo zaista veliki broj izuzetno kvalitetnih autora, od kojih su neki srećom ili nesrećom u inostranstvu. Oni koji su ovdje uglavnom se bave nekim drugim poslovima kako bi obezbijedili elementarne uslove za život, da ne idemo dalje sa materijalom i uslovima za rad i stvaralaštvo. Za razliku od globalne scene gdje je tržište ogromno, ovdje samo mali broj pojedinaca može da živi od svog poziva. Doduše sličnosti postoje, jer realno biti umjetnik u današnjem galopirajućem konzumerizmu je ili kvazi stvaralaštvo ili je u izumiranju. Ipak, nadam se da dolazi vrijeme kreativaca, a trenutne okolnosti vezane za izolovanost nam pokazuju da bi se bez bilo koje grane umjetnosti život sveo na puki metabolizam.

U jednom razgovoru ste pojasnili da je apstrakcija danas,,pitka, čitljiva i bliska“. Koliko je savremena publika sposobna da joj učitava novi smisao i suštinski pokuša da odgonetne samog umjetnika i njegovu namjeru?

– Savremena publika je formirana još u osnovnim i srednjim školama na jedan vrlo loš način, uz čast sjajnim profesorima koji su dali sve od sebe da mlade generacije likovno edukuju i oplemene. Neko je rekao onoliko je pravih konzumenata umjetnosti koliko i samih umjetnika. Savremena publika, ukoliko nije likovno pismena, teško može na pravilan način čitati umjetničko djelo, bez obzira što je likovna umjetnost vrsta komunikacije na više nivoa i kroz različite kanale. Posmatrač nekad nije svjestan koliko likovno djelo može i čini dobro, ako ne njegovoj svijesti onda podsvijesti, uvodeći ga u svjesne ili nesvjesne katarze.

Pokrenuli ste „Kulturnu Bazu Kunst", platformu koja okuplja različite umjetnike...

– KBK je trenutno slobodni virtuelni prostor gdje su umjetnici iz svih branši, afirmisani ili neafirimisani dobrodošli. Poenta je približiti autore, kulturne radnike i aktiviste konzumentima i sa umjetnosti skloniti etiketu elitizma, a opet joj dati vrijednost i mjesto koje joj pripada. Ideja je nastala tako što sam htjela da tiho i altruistično djelujem na društvo i da autore predstavim na način na koji oni to žele, profesionalno i bez cenzure, a jedini uslovi su rad, kućno vaspitanje i zadovoljavanje minimuma estetskog i etičkog kriterijuma. Autori se mogu međusobno povezivati, sarađivati i podržavati jedni druge. KBK svakodnevno objavljuje i plasira autorska djela i angažman umjetnika trudeći se da to čini na maksimalno profesionalan način obzirom na uslove, budući da je u pitanju neprofitabilna platforma. Do sada smo objavili više od stotinu autora i mnoštvo njihovih djela.

Kako vidite ulogu savremene umjetnosti?

– Savremena umjetnost mora biti angažovana, ali ne u toj definiciji pojma, već šira, dalekovida, mora da osvješćuje, da poručuje, i da budi pojedinca, bez obzira na to koliko je danas teško biti umjetnik i biti vidljiv.

Vodeći kružoci i institucije insistiraju na nacionalnom konceptu... Vidite li sebe u tom odrazu kada je u pitanju umjetnost kojom se bavite?

– Smatram da se iza pojma nacionalne pripadnosti kriju ljudi koji identitetski kriziraju. Meni je lično bitnije šta čitate, volite li životinje i šta ste jutros doručkovali od toga kojoj vjeri ili nacionalnosti pripadate i kojeg ste seksualnog opredjeljenja. Nacionalizam sa jedne, druge ili treće strane u današnje vrijeme kosmopolitizma prezirem i smatram da se u svakom pominjanju nacionalne pripadnosti na našim prostorima vide obrisi fašizma, a koji bise u odnosu na antifašističku istoriju i porijeklo koje nosimo morao jasnije prepoznavati. Iako sebe smatram građankom svijeta, nužno ne isključujem jasnu pripadnost Crnoj Gori od koje sam svim svojim bićem i djelanjem neodvojiva, kako porodično, tako istorijski i kulturno.

Da li je umjetnik pozvan da se angažuje oko aktuelnih društvenih pitanja? Gdje je granica?

– Umjetnik je uvijek pozvan da reaguje ako može da se izrazi, ako ima jasan vid, emociju i potrebu da djeluje. Granica je isključivo na ličnoj estetici i etici. Umjetnost je polje slobode.

ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ

---