Malo je naroda na svijetu koji su veću cijenu plaćali za osvajanje i očuvanje slobode, nego što smo mi. O tome svjedoče neviđena stradanja, podvizi i žrtve. Ali, sigurno smo jedini narod koji je u ratovima izvojevanu slobodu, gotovo po pravilu, gubio u miru, ocijenio je književnik
Budimir Dubak. On je sinoć u Pljevljima povodom obilježavanja Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave, održao besjedu „Proboj Solunskog fronta – Vaskrs srpskog naroda”.
– Srbiji, koja je tek izašla iz Balkanskih ratova, 1914. je nametnut rat od strane Austro-Ugarske i Njemačke, kojima se pridružila Bugarska. Iscrpljena Srbija nije mogla da odoli tolikoj sili. Bila je prinuđena na povlačenje. Tako počinje golgota srpskog naroda – podsjetio je Dubak.
On je dodao da je paradoks istorije naročito došao do izražaja u XX vijeku.
– Bili smo prinuđeni da iznova stičemo već osvojenu slobodu, i to u mirnodopskoj, zajedničkoj državi, sa onima čiji smo oslobodioci – kaže Dubak.
On je podsjetio da je Crna Gora ginula na Mojkovcu kako bi obezbijedila odstupnicu srpskoj vojsci i narodu, na čelu sa starim kraljem Petrom i vladom.
– Ali, nakon viteške pobjede počinje i njena Golgota. Po naredbi kralja Nikole, koji napušta zemlju i ostavlja narod, ratnici su morali da polože svijetlo oružje. Nastaju u Crnoj Gori strašne godine austrijske okupacije, gladi, bolesti, odvođenja u logore, smrti. Srbija i Crna Gora postaju dva mučilišta. Tri godine okupacije otegle su se kao tri vijeka novoga ropstva, u kome se nije nazirao ni zračak na „tamničkom prozoru”, koji bi najavljivao slobodu. Međutim, narod gotovo izbrisan sa spiska živih, iz te privremene smrti vaskrsava, na Solunskom frontu – rekao je Dubak.
On dodaje da je probojem Solunskog fronta srpsko oružje oslobodilo „slovensku braću”, koja su ratovala protiv Srbije. Kraj XX vijeka tek će da pokaže uzaludnost te žrtve.
– Crna Gora je poslije austrijske okupacije i pohare bila pusta zemlja. Glad, španjolica i smrt bili su jedini njeni gospodari. Nebo nad njom bješe zatvoreno. Zahvaljujući tome što su već od ljeta 1916. godine časni oficiri i ratnici pružili otpor austro-ugarskoj okupaciji, prije svega na sjeveru Crne Gore, stvoren je komitski pokret. Osvjetlan je ukaljani obraz Crne Gore i time što su „svojim bataljonima sreli odred srpske vojske upućen sa Kosova prema Crnoj Gori; i zajedno s njegovom pobočnicom zauzeli Skadar (30. oktobra 1918) i glavninom oslobodili Podgoricu, pa samostalno nastavili izgonjenje okupatora kroz predjele Nikšića sve do Drine i još dalje prema Sarajevu”, piše akademik Vlado Strugar.
To će dovesti do Velike narodne skupštine Srpskog naroda u Crnoj Gori, 13. novembra 1918. godine, u Podgorici. Među najvećim paradoksima naše istorije svakako je i taj da jedna vlast, sto godina nakon Skupštine, ukida njene odluke, uz pokliče: „Nikad više 1918!” Ako treba klicati protiv ropstva u slobodarskoj Crnoj Gori, onda valja istaći lozinku: „Nikad više 1916!” Zar i ovo oslobođenje od okupacije sopstvene vlasti, koje se upravo dogodilo u Crnoj Gori, nije nastavak proboja Solunskog fronta? Neka je slava srpskim neumrlim junacima i svim mučenicima za krst časni i slobodu zlatnu! – zaključio je Dubak.
Program je održan u organizaciji Srpskog nacionalnog savjeta Crne Gore, SIK „Sveti Sava”, i SKC „Patrijarh Varnava”.
B.Je.
