Drugo izdanje romana „Učitelja nema ko da voli”
Slobodana Milića, koje je objavilo Udruženje književnika Crne Gore, bilo je povod za razgovor sa autorom ove knjige. Milićevo stvaralaštvo povezano je sa pamćenjem, povratkom u djetinjstvo i prošlost. Za „Dan” otkriva kako je to uticalo na njegovu književnost.
– Ljeti smo izdizali na katun, na Humu. Dočekuje pećina sa velikim grlom. Tu smo čitali prve knjige. Kao iz Aladinove boce lelujaju „Bijeli očnjak”, „Daleko je sunce”, „Ezopove basne”... Pamtim djetinjstvo: ljude, lica, grimase, pokrete, uzrečice. Najbolje pamtim priče. Pamtim svađe, a seoske su tijesne i opake. Svađe majke sa tetkama, rođakama. Oko čega - nikad nisam uspio da shvatim. Kroz otvorene oči zastruje davne slike. Sve se izmiješa, čak i godišnja doba. Koliko me sve zanese, nestanem. Kada hoću dublje da zađem, zatvorim oči. Tada napada tuga i tajanstveni strah. Dvojak: od onoga što vidim i od onoga što će nestati. Nastanak i iščezavanje sjećanja tjeraju me na stvaranje. To je ona nadrealna, tajanstvena, pokretačka snaga, nedokučiva inspiracija koja stavlja nalivpero u ruku. Nikada se ne zna kada će inspiracija buknuti. Orvel kaže da nije siguran da li ga na stvaralaštvo tjeraju đavo ili Bog - pojašnjava Milić. Ističe da djetinjstvo živo pamti i po pričama o poeziji, ali da zamjera određene stvari savremenim pjesnicima.
– Svjedok sam umiranja poezije. Ona je vjekovima služila da zabavi čitaoca i uzdigne njegov duh. Današnja poezija čitaocu ne govori ništa, ne budi emocije. Piše se za propale književnike. Smatram da i proza ide u tom smjeru - kaže Milić. A.Ć.
Batrganje upraznoMilić kaže da je tragično to što savremeni pisci po svaku cijenu hoće da imaju obrasce zapadne literature.
– Pečat nevaljalstva udaraju na svoje djelo kako bi se dopalo zapadnim kritičarima. Knjiga je mnogo, a nema šta da se čita. To je naša književna zbilja. Period od devdesetih do danas je samo batrganje uprazno – kaže Milić.
On smatra da nema romana ili zbirke poezije koji bi istinski izazvali kritičare i čitalačku publiku.
– Nema važnog događaja da trgne ustajalu književnu baru. Sve godine liče jedna na drugu, kao i ameboidni, beskrvni romani.
Godišnju produkciju romana uvijek bi pretresao žiri NIN-ove nagrade. Nekad je to rešeto bilo veoma dobro. Sijalo je pravedno i pravilno. Prisjetimo se da je između dva rata objavljeno mnogo romana, a da su preživjele „Seobe”, „Pokošeno polje” i još jedan ili dva naslova - zaključuje Milić.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
