Upravnik Srpske književne zadruge Duško Babić, pjesnik, esejista, pisac udžbenika, autor je obilja dragocjenih priloga o istoriji srpskog duha, kao što su „Mistika srpskog romantizma” i „Narod na međi”. Nedavno je u izdanju „Katene mundi” i Srpskog narodnog vijeća Crne Gore izašla prva sveobuhvatna studija o shvatanju rodoljublja u djelu vladike Petra Drugog Petrovića, Babićeva knjiga pod nazivom „Njegošev nacionalizam”.
Znamo da ste se Njegošem bavili i ranije, naročito u svojoj doktorskoj disertaciji „Mistika srpskog romantizma”. Nekad mistika, sada nacionalizam – kako se to dvoje spaja?
– Pitanje nacionaliteta kao istorijskog i antropološkog fenomena, u posljednja dva vijeka, bilo je veliki izazov čitavog niza humanističkih nauka - sociologije, filozofije, istorije, lingvistike, psihologije, etnologije... O nastanku i biću narodnosnih zajednica napisano je nepregledno mnoštvo naučnih radova, tim pitanjem bavili su se veliki umovi, ali ono osnovno i praosnovno u njemu kao da je izmicalo mreži naučnih pojmova i teorija. S jedne strane, u nacionalnom osjećanju ima nešto prirodno i logično, jer predstavlja spontani izraz čovjeka kao društvenog bića, a sa druge, to osjećanje je „jako kao nagon, u svojim mističnim nijansama”, kako je negdje rekao Crnjanski. Taj element tajanstvenosti i „mističnosti” koji, po prirodi stvari, postoji u pojmu nacionaliteta, kod Njegoša se vidi već „na prvi pogled”, jer je njegov nacionalizam, kako je davno primijetio vladika Nikolaj Žički, dio njegove religije. To znači da mi nije bilo teško da spojim Njegoševu religioznu mistiku i mističku filozofiju sa njegovim rodoljubljem/nacionalizmom.
U Vašoj knjizi vidi se poznavanje ogromne literature i lektire o najvećem srpskom pjesniku. Šta od toga smatrate najmjerodavnijim? Ko Vas je preduhitrio u svojim stavovima o Njegošu i u tumačenjima Njegoša?
– Teško je, pa i nemoguće, da napravim hijerarhiju mojih najvažnijih izvora u ogromnom prostoru njegošologije. Poslije mnogo godina čitanja Njegoša i knjiga o Njegošu, danas mi je teško da razgraničim šta je u mom znanju o njemu izvorno moje, a šta uticaj i doprinos lektire. Sve se to negdje amalgamiralo u nedjeljivo jedinstvo. Mogao bih dugo da nabrajam autore od kojih sam učio, ali se bojim da bi svako nabrajanje izostavilo ponekog važnog. Sa tom ogradom, pomenuću nekoliko imena: Ivo Andrić, Jovan Deretić, Isidora Sekulić, Nikolaj Velimirović, Alojz Šmaus, Mišel Oben, Miodrag Popović, Žarko Vidović, Anica Savić Rebac... Ali, za temu kojom sam se bavio najvažnije putokaze našao sam u radovima Nikolaja Velimirovića i Žarka Vidovića, kod kojih je moj doživljaj Njegoševog rodoljublja i njegove narodnosne ideje našao svoju potvrdu i ohrabrenje. To ne znači da sam se u svemu slagao sa njima.
• Na osnovu Vaših saznanja o prirodi Njegoševog nacionalizma, ko bi danas bio Njegošev rod i narod?
– Ograničenost prostora ne dozvoljava mi neku širu i dublju elaboraciju Vašeg pitanja. Ako sam dobro razumio njegovu osnovnu intenciju, Vas zanima kako Njegoša postaviti naspram težnji ideologa novocrnogorstva da ga odvoje od srpstva i srpske tradicije Crne Gore. U tom slučaju odgovor je jasan i jednostavan svakome ko „ima uši da čuje i oči da vidi”: kod Njegoša ne postoji crnogorstvo kao nacionalno određenje, kao što ne postoji ni u istoriji Crne Gore o kojoj govori u svojim djelima. Jedina nacionalna svijest iz koje se Njegoš oglašavao jeste srpska. O nekakvom crnogorstvu kod njega se može govoriti samo na nivou lokalnih, mentalitetskih crta, formiranih u određenom podneblju, u saodnosu geografskih (i drugih lokalnih) faktora sa mentalitetskim osobina neke populacije. Na sličan način može se govoriti i o mojim Krajišnicima, Šumadincima, Dalmatincima, Vojvođanima... Crnogorstvo odvojeno od srpstva za Njegoša nema dubljeg, sakralnog smisla, a bez toga, vidjeli smo, nema njegoševskog pojma naroda (nacije). Rasrbljeno crnogorstvo može biti samo politička, a ne i zavjetna, sakralna zajednica. Projekat novocrnogorstva svoj legitimitet nikada neće naći u Njegoševoj ideji nacije i u njegovom poimanju rodoljublja.
Vi ste iz „čestite Bosne”, od Glamoča. Čiji je Njegoš?
– Uopšteno govoreći, Njegoš pripada svim ljudima i svim narodima svijeta, kao Šekspir, Dante, Dostojevski, Puškin, Andrić... Ali, ako je riječ o nacionalnom određenju, koje u sebi nosi svaki čovjek, pa tako i svaki stvaralac, onda postoji samo jedan odgovor: Njegoš je (sve)srpski pjesnik. Ovu činjenicu spoznao sam i iskustveno: još kao dijete sam vidio da u mom selu, u Glamoču, i potpuno nepismeni ljudi znaju Njegoševe stihove i da ih nesvjesno pamte kao neporecive istine o svojoj prošlosti, vjeri i sudbini. Njegoš za njih nije bio samo pojam srpskog pjesnika, nego, opet nesvjesno, izvor nacionalnog ponosa i samopoštovanja. „Gorski vijenac” je u sredini u kojoj sam odrastao bio ne samo mjera snažne, istinite riječi, nego i slobodarske misli i čovještva. I tamo, i svugdje gdje žive Srbi, Njegoš je više od pjesnika: on je ključ za razumijevanje srpske istorije i sudbine, tumač identiteta koji je postao dio tog identiteta.
Knjigu „Njegošev nacionalizam” objavili ste u godini velikih litija na kojima je udahnut život „srpskoj duši” u Crnoj Gori. Kako Vi razumijevate tu dušu i to stanje svijesti u istoriji i savremenosti, u vjeri, poeziji, politici?
– Vidim to kao dokaz za sve o čemu sam govorio u prethodnim odgovorima. Njegoš i njegoševsko nasljeđe davno su postali nepresušni izvor duhovnog okrepljenja i samoštovanja našeg naroda. Litije u kojima su branjene svetinje vidim šire: kao pobunu protiv laži i falsifikovanja tradicije i bića Crrne Gore. Na čelu tih kolona uvijek su bile Njegoševe slike i deseterci o srpstvu, vjeri i čovještvu. Ove litije, predvodio je Njegoš. „Sasluživali” su blaženopočivši mitropolit Amfilohije, episkopi, sveštenstvo, vjernici. I još nešto: ovi događaji su u stvarnosti potvrdili Njegoševu ideju nacije kao duhovne, sakralne zajednice, o čemu smo govorili.
Mila MILOSAVLjEVIĆ

---

Idejno polazište knjige „Njegošev nacionalizam”
Možete li da nam pojednostavljeno objasnite u čemu je suština Njegoševog razumijevanja nacije i nacionalizma?
– U mom prethodnom odgovoru nalazi se dio odgovora i na ovo pitanje: u svom primarnom određenju, Njegošev(sk)a ideja nacije (naroda, narodnosti, roda, plemena) jeste sakralna i duhovna, a ne sociološka i istorijska kategorija. Sakralnost te ideje, naravno, ne znači da u njoj nisu sadržani i ovi drugi, „svjetovni” agensi – porijeklo, istorija, jezik, običaji, kolektivno pamćenje... Narodnosno određenje je stvar čovjekove prirode, iskonski usađeno u ljudsku dušu. Takvu „definiciju” rodoljublja nalazimo eksplicitno iskazanu u čuvenoj pjesmi „Pozdrav rodu”, gdje se kaže da je ono „pročišćena iskra božestvena/ kroz plamove ognja besmrtnoga”. Narodnost je uslov „života duševnog”, a gdje je nema čovjek je „bez duše kipina”. Često i na razne načine, govoreno je o tome da kod Njegoša – kao i kod svih velikih religioznih umova, uostalom – čovjeka ne možemo odvojiti od Boga, od „luče” – „iskre besamrtne” koju on nosi u sebi. Ali, ovome je neophodno dodati još jednu, osnovnu preferenciju Njegoševe antropologije: čovjek za njega ne postoji izvan narodnosne zajednice, kroz koju se okreće Bogu i zaslužuje „ime česno”. Narodnost je za Njegoša medijum u kojem se ostvaruje božansko u čovjeku.
To je idejno polazište moje knjige „Njegošev nacionalizam”, iz kojeg sam tražio odgovore na sva druga pitanja, kao što su: odnos vjere (konfesije) i nacije, razumijevanje srpske istorije – posebno njenih temeljnih, identitetskih mjesta: svetosavlja i kosovskog zavjeta, odnos srpstva, crnogorstva i jugoslovenstva, Njegoševa nacionalna ideja u svjetlu romantičarskih predstava o narodu kao „zajednici jezika” i, u završnom dijelu knjige, sagledavanje njegoševske narodnosne paradigme u kontekstu kulturoloških i civilizacijskih dominanti našeg vremena.