Svoje besjede mitropolit Amfilohije ilustrovao je pričama, iz Biblije, junačke poezije, domaćeg života: kako se njegov đed Radisav vraćao iz Manastira Morače i pripovijedao šta je vidio na freskama. Jednom je došao i rekao kako u prikrajku visokog južnog zida „cmili Bog!” – „Kako cmili, đedo?” – „Cmili kad gleda šta se na svijetu i u selu radi10 – odgovara časni starina.
Tako se mitropolita Amfilohija ovih dana sjeća
Dragan Lakićević, književnik, glavni urednik Srpske književne zadruge, odrastao u Morači, u rodnom selu mitropolita Amfilohija.
•
Bili ste bliski sa počivšim mitropolitom Amfilohijem.– Sad kad nas mitroolit gleda sa svoje visine, možemo reći: bili smo rod. Na lijepom malom groblju Biljezi, u Barama, Donja Morača, počivaju i njegov i moj otac, i njegov i moj djed. Najlakše to objasnim kad kažem da nam je prva polovina rodoslova – od Bogića Moračanina do Rada i Lakića, od kojih su Radovići i Lakićevići – zajednička. I groblje zajedničko, takoreći porodično... „Svi smo mi ovde pomalo rod”, rekao bi Dobrica Erić. Međutim, naše duhovno srodstvo je veće i važnije. To je srodstvo zavičajnog predanja i kućnog vaspitanja: svetosavsko, kosovsko i moračko nasleđe, ljubav za tradiciju epsku, vukovsku, njegoševsku...
•
Mitropolit Amfilohije je izuzetno cijenio Vašu knjigu „Bajka o jabuci”. Tvrdio je da je bolja od „Malog princa”.– Mitropolit je prepoznao svoje djetinjstvo u toj priči – o dvije jabuke na istom stablu, pa jedna ode u daleki nepoznati svijet, a druga ostane zauvijek tu gdje se rodila. I misle jedna na drugu. I čeznu da se ponovo spoje, kao u „Slovu ljubve” despota Stefana („Snova da sastavimo se, i snova da vidimo se, i snova u Hristu da sjedinimo se...”) Govorio je da je to parabola o svima nama... Uostalom, mi Moraču zovemo „otadžbinom jabuke”...
• On Vas je svojevremeno zadužio da sastavite „Književnu spomenicu Manastira Morače 1252–2002”.– Mitropolit se prvi sjetio da se bliži 750. godišnjica Manastira Morače, u kojem su kršteni svi naši preci. Odrasli smo u toj porti, a ona brda, u kojima su nam kuće, u stvari su konaci stare lavre Nemanjića... Posao koji bih radio tri godine, uradio sam za tri mjeseca – sve me je služilo: sve mi se otvaralo, stvari su same dolazile na moj sto... A onda je došla proslava: u Moraču su, stigli i prestolonasljednik
Aleksandar i patrijarh
Pavle i još dvadesetak vladika... Dan za pamćenje i pričanje... Mitropolit je bio domaćin – ličio na kneza Stefana Nemanjića, ktitora Morače, sinovca Svetog Save...
• Da li ćete napisati svoja sjećanja na mitropolita Amfilohija?– To bi mogli mnogi, bolje i više, pogotovo oni koji su mu bili bliži i koji se češće bili uz njega... Ali vjerujem da znam i pamtim ponešto što drugi ne znaju...
• Ispričajte nam neku anegdotu vezanu za mitropolita.– Prvih godina, na Cetinju, dok nije bilo mobilnih telefona vladika je imao telefonsku sekretaricu, na kojoj se mogla ostaviti poruka. Ponekad bi sekretarica snimila uzbuđen ženski glas koji moli: „Kumim vas Bogom, nemojte nas kleti!” – Neka žena, zna da u nečemu greši, a boji se kletve i Svetog Petra Cetinjskog iz usta vladike Amfilohija.
M. Milosavljević
Gubitak kojeg ćemo tek postati svjesni
• Kako će se, poslije tridesetogodišnjeg prisustva u životu Crne Gore i čitavog pravoslavlja, odvijati vjerski život bez vladike Amfilohija?
– Ni Sajam knjiga u Beogradu bez njega neće biti isti... Tamo su ga mnogi čekali... Ali će na Sajmu ubuduće biti sve više njegovih knjiga i slika... Njegov odlazak je ogromni gubitak...
)){kind=small}
