Počela je još jedna školska godina, a osim novih torbi i knjiga, za četiri đaka iz sela Krševo sve je ostalo nepromijenjeno - prevoza nema pa će po deset, a neki čak i 18 kilometara pješačiti do škole i nazad. Po suncu, vjetru, kiši, nevremenu... Ističu da ne razmišljaju da odustanu od škole, ali apeluju na Ministarstvo prosvjete i ljude dobre volje, posebno na one iz dijaspore, da im ukoliko su u mogućnosti obezbijede automobil za lakšu svakodnevnicu. Tako bi dobili više vremena za učenje i sačuvaće zdravlje.
Najduži put od kuće do škole pređe Stefan Kaljaj, učenik sedmog razreda OŠ „Mahmut Lekić”, koji u jednom pravcu pređe devet kilometara. Do škole siđe za sat i po vremena, dok mu u povratku kaže treba puno duže zbog uzbrdice. Osmijeh i entuzijazam za učenjem i školovanjem ga ne napuštaju, iako priznaje da mu nije svejedno što će i zimu pred nama provesti više mokar nego suv.
– Kad idem od kuće do škole treba mi sat i po vremena, dok mi u povratku treba i preko dva sata, zavisi od vremena. Ponekad prođe neki automobil pa me poveze jer nema u selu puno kuća, a ni automobila, tako da nekad imam sreće. Veći dio puta sam pješačim, u društvu je naravno ljepše. Najteže je zimi, hladno je i kad pada kiša preteško je. Ustajem rano, kad je proljeće ili ljeto to je podnošljivije ali jesen i zima nisu baš prijatni. Bude mrkli mrak kad krenem, pa me moji malo isprate, mada ne mogu ni oni puno jer posle moraju da se vraćaju sami i uzbrdo. Lakše je meni, mlađi sam i zdraviji – priča Kaljaj.
Ističe i da uvijek ima rezervne patike u torbi, ukoliko je ružno vrijeme.
– Desi se da zaboravim kišobran pa sve na meni bude mokro dok dođem do škole, jer mi se ne isplati da se vratim do kuće. Sad se tome smijem ali tad mi ne bude svejedno. Volio bih kad bi imali prevoz, to bi nam puno olakšalo živote. To vrijeme što provedem u pješačenju mogao bih ili pomoći svojima ili učiti. Zaista vjerujem da će se ovo naše pitanje prevoza riješiti –iskren je Kaljaj.
I Marijeta Siništaj koja po deset kilometara pređe svakog dana u oba pravca ističe da bi joj puno značilo kad ove zime ne bi morala da po nevremenu pješači toliko dugo. Odličan je đak i umjesto da kao i druge djevojčice razmišljaju o lijepim stvarima, njoj se sve svodi na učenje i razmišljanje kakvo li će vrijeme sjutra biti hoće li stići do škole na vrijeme, suve ili mokre garderobe, ili se možda vratiti sa sunčanicom.
– Malo mi je lakše to što sa mnom ide brat Mark koji je učenik Gimnazije „25 maj” ali smo svi u istoj situaciji. Nije nikome lako i ostaje nam samo vjera da će biti bolje– kazala je Siništaj.
Direktor škole Redžep Đokaj navodi da su sva sela, osim Krševa, pokrivena prevozom- đačkim kombijem te da apeluje i na Ministarstvo prosvjete i na ljude dobre volje- najprije dijaspore da pomognu toj djeci, da ne troše vrijeme na pješačenje već na učenje.
–Dva su učenika Gimnazije i dva osnovne škole. Svo četvoro su jako fina djeca, žele da uče, ništa im nije muka i ako ko zaslužuje da im se pomogne oni zaslužuju. Tim prije što je prevoz obezbijeđen i za đake sela koji žive na 200 metara od škole pa i za one najudaljenije na granici sa Albanijom, što je preko 20 kilometara. I prošle godine sam pokušavao da nešto riješimo. Međutim, mi kao škola ne možemo ništa bez Ministarstva prosvjete. A opet, ta djeca se samo u nas mogu uzdati jer njihove porodice ne mogu. U teškoj su materijalnoj situaciji. Nama je jasno da se Ministarstvu ne isplati da obezbijedi kombi za četiri đaka a ovi drugi kombiji što saobraćaju njima Krševo nikako nije nausput. Apelujem da se pomogne ovoj djeci, da im obezbijedimo neki automobil pa mi da preko Ministarstva završimo gorivo ili vozača– poručuje Đokaj.S.R.

Pjetro bi vozio

Ulogu vozača preuzeo bi mještanin Krševa Pjetro Deda Siništaj koji se godinama na sve načine, pisano i usmeno, preko prijatelja i institucija bori za prevoz Stefana, Marijete, Marka i Lize Vuljaj.
– Neću odustati dok im to ne obezbijedim. Moj auto je loš, 1996. godište i ne mogu njime djecu da vozim ali ako nađu automobil rado ću to činiti, jer je greota da samo naša četiri đaka nemaju prevoz do škole, a svi ostali da imaju – iskren je Siništaj.

Strah od emigranata

​Osnovca Stefana Kaljaja kaže nije strah ni od čega na putu do škole, osim emigranata koji se u poslednje vrijeme često kreću u grupama i prolaze baš kroz njihovo selo.
– Oni sa Konika dolaze kod nas i nazad i uvijek su u grupama i to u vrijeme i kad idem i kad se vraćam iz škole. Nije mi svejedno jer sam sam ali opet ništa se loše nije desilo i nadam se da neće – kaže Kaljaj.