Razvojem voćarstva i intenziviranjem proizvodnje značajno su povećani prinosi kao i kvalitet plodova jabuke. U ovakvim zasadima neophodna je intenzivna primjena agro i pomotehnike, kaže mr Nebojša Veličković, stručni saradnik u oblasti voćarstva i vinogradarstva u Savjetodavnoj regionalnoj službi.
Po njemu posebnu pažnju zaslužuju domaće sorte jabuka, koje su pokazale značajnu otpornost prema većini bolesti i štetočina, kao i raznim klimatskim i zemljišnim uslovima. U Crnoj Gori i okruženju gajeno je preko 300 domaćih sorti jabuka. Svaki voćarski reon imao je svoje sorte i svoje nazive za te sorte, podsjeća on, no, introdukciom i uvođenjem novih, visokorodnih i visokokvalitetnih sorti, domaće su potiskivane i njihov broj je znatno smanjen, kaže Veličković.
- Danas praktično ne postoji ni jedan plantažni zasad autohtonih sorti, tako da nam je ozbiljno prijetila opasnost da se ovaj dragoceni fond potpuno izgubi. Stvaranjem banke gena sačuvan je ovaj materijal, a domaće sorte polako ponovo dobijaju na značaju i za gajenje i kao početni materijal u selekciji za stvaranje otpornih sorti prema pepelnici i čađavoj krastavosti – kaže Veličković.
Na našim plantažama uglavnom su se zadržale domaće sorte „budimka”, „šumatovka”, „kolačara”, „đulabija”, a neke vrste su se zadržale samo u pojedinim krajevima poput „krstovače” u Bijelom Polju i Beranama. Da bismo domaće sorte sačuvali u zasadima i od zaborava važno je da ih bolje upoznamo, savjetuje Veličković.
„Šumatovka” ima plodove slatko-kiselog ukusa, aromatičnog ukusa a plod dostiže i do 80 grama. Ova sorta je otporna na sušu i bolesti. Pogodna je za proizvodnju jabukovače i marmelade. „Krstovača” sazrijeva oko Krstovdana, zbog čega je dobila i ime. U narodu je poznata i kao „dapsićanka”, po mjestu Dapsići kod Berana. Nekad je bila vodeća sorta u Polimlju. Kvalitet ploda je odličan, dobro se čuva tokom zime i nije osjetljiva na poznate bolesti, podsjeća Veličković. Meso ploda je meko, sočno, slatko i aromatično. Ova sorta ne zahtijeva posebne uslove za gajenje. „Budimka” se bere polovinom oktobra. Slatko-nakiselog je ukusa, srednje do krupnog ploda. Odlično se čuva i podnosi transport, a dobra je za preradu. Stabla su dugovječna i dobre rodnosti. „Kolačara” je poznata kao „pogačara”, „božićnica”, „koturača” i „tanjirača”. Ima je u svim krajevima, a dobre rezultate daje u krajevima s visokom zemljišnom i vazdušnom vlažnošću. Plod je kolačast, krupan, sa crvenim pramenovima. Meso je kiselo i posebne arome. Bere se sredinom oktobra, dobro se čuva, a upotrebljava se za preradu i kao stono voće. „Avajlija” je krupnog slamasto-žutog ploda, slatkog ukusa i prijatne arome, vrlo je rodna a stablo je dugovječno. Može se naći na okućnicama. „Šarunka” je bujnog je i rodnog stabla. Poluzimska je jabuka, kolačastog oblika, slatkog ukusa, a pokožica joj je prekrivena rumenim šarama. Osjetljiva je na transport. „Prijedorska zelenika” je srednje krupnog ploda, zatupasto-kupastog oblika i slatko-nakiselog ukusa. Podnosi veće nadmorske visine i čuva se do nove berbe. „Užička kožara” ili „boskopka” je krupnog ploda, kiselog i aromatičnog ukusa. Dobra je za kulinarstvo. Plodovi su nešto osjetljiviji na moniliju. „Timočanka” je veoma rodna i zbog kasnog cvjetanja ne izmrzava u rano proljeće. Sazrijeva u oktobru, a čuva se u običnim skladištima do juna. Plod je srednje krupan, zelenkasto žućkast, s crvenim pramenovima. „Petrovača” je rana stona sorta, relativno otporna prema bolestima. Sazrijeva početkom jula. Plod je loptasto kupast, tanke i glatke pokožice.M.N.
I „babovača” i „šerbetka”
Naše područje, nekad poznato po kvalitetnim jabukama, može se podičiti velikim brojem autohtonih sorti najpoznatijeg voća na svijetu. Pored „šumatovke”, „kolačarke” i ostalih naš istari su se sladili i plodovima domaćih sorti „prancijom”, „babovačom”, „bihorkom”, „bojšankom”, „popadinkom”, „šerbetkom”, „batulenkom”, „kadumankom”, „zelenikom”, „dugom”... A, ovdje nije kraj spisku , podsjeća mr Nebojša Veličković.