Ovo su dani kad su gusinjski stočari uveliko razmišljali o planini, ali vrijeme, kako rekoše, čini svoje, i sve je manje onih koji to sebi mogu priuštiti. Mladi su otišli, zavladala inokoština i starost diktira pravila
Vremešni Prelja Vukelj iz gusinjskog sela Dolja, ovih dana sjeća vremena kada je pravio svoje stado do planinskih visova.
– Nekad je bilo sve drugačije, porodice su bile brojne, moglo je da se planinuje i da se završavaju svi poslovii u selu i na planini, ali sad je došlo neko drugo vrijeme koje nama starijima nimalo ne odgovara. Podrazumijevali smo dobrim životom što provodimolj eta u planini, gdje su naša stada, a bilo ih je, mogla da se raskomote. Na Ravnom ključu, gdje smo izdizali svoje stanove, ispaša i voda su bilo kvalitetni, kao i sve ostalo što je nama stočarima bilo potrebno. U jedan dan se kretalo, u jedan izdizalo. Sve je bilo po redu. Za Petrovdan i Ilindan, na planinu je dolazilo dosta naroda i rodbine. To je bio pravi događaj koji se onda godinmu dana prepričavao. Išlo se u borovnice, družilo, pjevalo i veselilo... Sad od toga nema ništa, osim priče i sjećanja na te dane. Moglo je da se sakupi dosta sira i skorupa. Stada bi nam se udružila prilikom silaska u sela... Sve je bilo kako samo čovjek poželjeti može – nostalgično priča Prelja Vukelj.
Najgore od svega je, kaže Vukelj, što ne vidi kako sada opustjela sela mogu zaživjeti, kako vrati zdrav život, da bi ljudi mogli zdravo da žive, da ovi prostori ne opuste, kao što gotovo jesu. Sve što je otišlo u svijet, a pogotovo tamo što je rođeno, otuđuje se, i tako će se jednog dana pokidati sve veze među ljudima, što je najgore, kaže naš domaćin.
– Trebalo bi nešto da se uradi da selo zaživi. Mogla se omladina zadržati da se nije radilo kako ne valja, to jest da nijesu ugašene fabrike a selo zapostavljeno. Samo je u Gusinju bilo dvije dvije fabrike i zadruga, a sad od toga nema ništa. Još su mi ta vremena pred očima. Jer, bila su bolja. Ajde. da li čujete da sad neko pjeva, a nekad se orilo od pjesme. Ovo što je ostalo, sve đed i baba, a na u mnogim kućama živi samo po jedno čeljade kojem nije ni do pjesme ni do života. Još volim da imam ponešto živo, te držim dvadesetak ovaca i kravu, ali kad se dođete na to da idete na dvije tojage (štake), tu nema ni posla ni života više – tužno komentariše naš domaćin stanje koje vlada u našems elu.
No, kako čovjek koji živi na selu i od sela uvijek gleda u nebo, tako i Prelja se rastaje sa nama komentarišući da je ove godine rano okopnjelo, pa ima stare a nova trava je već iznikla, „pa će stado pasti oko kuće ovog ljeta”.
„Nek ide ovako dokle može”, priča Vukelj svoju priču, pomiren sa sudbinom da naša sele neće još dugo oživjeti.
N.V.