Ova epizoda Bise je po malo neobična jer je ne pišem od kuće, već sa jedne predivne terasice, ispod breza, šljiva i jabuka. I dok cvrčci pjevuše, u daljini se naslućuje neki narodnjak, a čist i svjež vazduh puni pluća. Bisa puni baterije ništa manje nego u Sokobanji. I dok pojedini pate za Maldivima, Ibicama i nekim tamo ostrvima, ja žalim i patim što ove naše divne krajeve nisam upoznala ranije. Žalosno je što nam je sve tuđe i strano milije i više ga cijenimo, dok naše i ne stignemo da upoznamo. Prolazeći kroz ovaj kraj dosta toga mi je prolazilo kroz glavu... Koliko su samo ovdje ljudi vrijedni, radni, bogati. Vrijedni su jer imaju svoja polja kukuruza, divna polja suncokreta, malinjake, njive, konje, stoku, a ono što me posebno radovalo je kad vidim ta prelijepa dvorišta, kućice kao iz priča i bajki. Ovdje, kao da je non-stop otvoreno takmičenje ko će bolje da uredi svoje dvorište, sa što više cvijeća i zelenila, sa milion detalja i dekoracija i sve mora da ima svoju originalnu priču. Ali, da bi čitav ugođaj bio baš kako treba potrebno je, što bi rekli imati ekipu za provod. Ako tu promašite, onda ste ga pravo „ugasili”. Srećom, ova „četa”, mala ali odabrana, u sastavu tri tate, tri majke i šestoro djece je više nego vrhunska. Gdje god se pojavimo u ovim krajevima postajemo simpatični, neobični, sa svojim naglaskom i manirima. Ili smo mi samo tako umislili. Naša gazdarica je prefina žena, pedesetak godina, a niko joj ni trideset pet-šest dao ne bi. Kad je pitah koja je tajna njenog mladalačkog izgleda veselo mi je odgovorila „rakijica na sabajle uz kafu, mnogo smijeha i to što sam se na vrijeme razvela”. Ljudi su nekako pitomiji, manje nervozni, smirenije komuniciraju. Kaže mi starija kćer „ovdje se svi pozdravljaju i javljaju”, pa rekoh „ništa ih ne košta, besplatno je, a vidiš kako se ti lijepo osjećaš”. I dok šetam tako ovim krajem, gdje se prepliću vazdušne mase i strujanja vjetrova, čujem milion nekih priča ili vjerovanja, istorijskih činjenica i kontam kako to sigurno mnoga strendžerska mjesta nemaju. Možete možda imati nešto modernije i skuplje, ali dušu ne možete kupiti na aukciji, jer ona se ne kupuje. Ekipa za provod, iako različitih karaktera i energija, savršeno funkcioniše. A djeca ko djeca, njima nije bitno ni gdje su, sve dok im je lijepo zajedno i dok je zanimljivo. Iako su pojedini od njih očekivali bazene i blato na sve strane, skontali su da to i nije baš tako. One tri majke, sa početka priče, se još nisu posvađale, a muževi su „najbolji” od sve male djece. Treba Crnogorcima vremena da se naviknu malo na termalne vode i da ne treba prećerivati, jer nismo tu da od nas turšija postane. Mir i tišina je ono što se ovdje cijeni i drži za brend. Sačuvali su sklad sa prirodom, taj spokoj koji liječi i na posletku, čovjek mora biti nagrađen – zdravljem. A mogli su i oni, isto kao i mi, da udare red betona, pa zgradu, pa most, pa opet betona pa zgradu, parking i sve tako u krug. Ali ne, ovaj kraj čuva tradiciju zdravog života i domaće hrane. A vazduh otvorio apetite, pa od zlopite djece postaše male, nezasitne ajkulice. Eto, s obzirom na to da ne pišem sa Havaja nego iz banje, primite jedan srdačan, kolektivni pozdrav i porazmislite da prošetate ovom našom ljepotom. Tuđe cijeni, a svoje voli i poštuj. Kako ono kažu „Sokobanja, soko grad, dođeš star, a odeš mlad”, Bisu su tačno vratili na nekih tridesetak.. Taman! Do čitanja..
Volite se i smijte, što češće i što glasnije....