Trideseti je dan karantina. Kako ste mi dragi moji prijatelji? Ima li šta novog, veselog? Kako se osjećate nakon ovih trideset dana, jel navika stečena, a stiče se kažu nakon dvadeset i jednog dana. Da li i dalje držimo socijalnu distancu u prevodu (ne guramo se, ne ljubimo, ne rukujemo, nema dahtanja za vratom, bečkanja u tuđe torbe i novčanike). Vidimo sad da to i nije toliko teško. A šta vam zapravo zaista nedostaje? Zagrljaj? Dragi ljudi? Druženja? Zajednički momenti? Da. I meni to nedostaje. Već je trideset dana od kada nisam dodirnula ruke moje majke, nisam je poljubila, zagrlila, moju staramajčicu. Ubogu staricu koja me je stvorila. Sama je. Sjedi, kako kaže, gleda u kašetu (kako šaleći se naziva TV) i križa dane, ali ne krši pravila. Jedva čeka da sve ovo prođe da se izgrlimo i da se izmazi sa svojim unukama. A naši razgovori su telefonom sve duži, skorO uvijek isti, ali neka, nek priča, lakše je, nije toliko sama, osjeća kao da je neko sa njom. Samoća ubija. Ovo proljeće je najtužnije nekako. Prolazi, a nismo ga ni osjetili da valja. Danas Vaci dobila u školi sastav „Proljeće u meni i oko mene”, kaže mi, „ja majko ne znam ovo da napišem!“. Onako začuđeno je pitam, kako ne znaš Vajo, kaže „ovaj dio u meni, mogu nekako da odmaštam, ali ovaj oko mene teško, ne znam kako je vani“. Smijali smo joj se, a u stvari smo svi bili po malo tužni. Ovo proljeće je došlo nekako čudno, i nije se baš lijepo najavilo, a opet sigurno je da ćemo ga baš svi upamtiti. Proljeće dvije hiljade i dvadesete. Kada smo sjedeći kod kuće, provodili karantinske dane, otkrivajući svoje talente. Kada smo najviše provodili jedni sa drugima, najviše ispekli kolača i domaćih hljebova, najviše upaljenih mašina za veš, i prebrisanih podova, odgledanih filmova i serija, pročitanih knjiga i portala, prelistanih FB stranica. Ja sam čak i jedan dens naučila, malo li je. Danas sam otkrila Boki tajnu da sam i nju folirala kako Vaju prutićem tučem, a Vaji da sam glumila da grdim Boku. Ostale su obje zapanjenje. Ja rekoh to su čari dobrog roditeljstva, balans, i sit vuk i ovčice na broju. Pričala im mnoge stvari iz moje mladosti i dana adolescencije na što je padao komentar „zato tebe ništa ne možemo prevariti“. A okle dijete, pila sam ja vode sa Morače kad tebe nije bilo. Doživjela sam im prvi „on lajn“ roditeljski. Ako ste prisutni ostavite „lajk“. Pretužno. Poslednja godina kod učiteljice. Nit zagrljaja njenog, nit, glasa, samo što se traži je „lajk“. Šta se sve ovo zapravo desilo, saznaće neke nove generacije. Buduća pokoljenja. Možda smo zaista bili pokusni kunići nad kojima se provodio neki žešći eksperiment IN Vivo. Ne bih voljela da nas nauče da život bez ljudi, zagrljaja, emocija, suza, smijeha, dodira bude nešto što je sasvim normalno. Ne bih da nam ta distanca zaista bude prevelika. A opet za ovih trideset dana smo ojačali, opametili se i naučili kako se zaista bez svega može. I bez kapućina i dojča, skupih izlazaka i restorana, pozorišta i kulture, roštiljanja i derneka. Da. Sve se može, ali je sa svim tim ljepše. Divno je biti kod kuće ali i da jednako nedostaje i posao i kolege i ona svakodnevica od koje nekad boli glava i pritisak se diže na dvjesta. Rođeni smo da jedni druge osjećamo, grlimo, ljubimo i volimo. Nismo roboti, nismo izmišljeni, stvarni smo. I imamo rok trajanja, i kao takvi, ako smo već neko vrijeme TU hajde da nam bude lijepo, da uživamo u životu i da se radujemo. Oprostićemo ovom proljeću ako nam obeća da će ih narednih sto biti sto puta i ljepše i bolje, zdravije, a do tada, sjedite kući, drijemajte. Dremka je zdrava. Volite se i čuvajte...Voli vas vaša Bisa.

---