Bisa nikada nije pisala o politici. Uvijek sam slavila ljubav. Govorila sam da je najvažnije da se poštujemo, vodimo računa jedni o drugima, imamo razumijevanja. Ovih dana se ne osjećam prijatno. U redu je da se dešavaju promjene, da se mijenjaju vlasti, ali nije u redu da se ljudi ne poštuju, vrijeđaju, omalovažavaju. Odjednom smo svi postali vjernici, bojimo se Boga. Ali, ja sve doživljavam drugačije. Bog nije starac koji sjedi na oblaku, dosađuje se i gleda šta mi to radimo loše pa želi da nas kazni. Umoran od hvatanja lopova, lažova, ubica, svih loših stvari, nervozno nam šalje gromove opomena. Ne, to nije Bog! Bog je ljubav. On nagrađuje svako vaše dobro djelo, sve što uradite za druge, kada dijeliti komad hljeba, dobru vijest, kada ste milosrdni, pomažete, kad obrišete suzu sa lica tuge, date kap vode žednom sreće i zagrlite ga svojim srcem. Nekada vam za vjeru nije potrebna crkva, niti džamija, sinagoga. Dovoljno je da stavite ruku na svoje srce i tiho u sebi izgovorite sve ono što želite. Vi ste taj hram molitve, koju ni jedna ruka, pogled, riječ il kamenica ne može porušiti. Vi ste sinagoga, vi ste džamija. Vaša dova, koju molite ćuteći, nadalje se čuje, snazna je kao hiljade gromova Ilije gromovnika koji štiti i čistija od suze djeve Marije. I sve dok je iskreno, sa dna srca, jako je kao stijena, kao majčina bezuslovna ljubav i očev štit. Ne vjerujte ako vam kažu da je drugačije, jer nije. Vi ste hodajuće svetinje i poštujte jedni druge, prigrlite različitosti i poštujte tuđe stavove. Volim ljude sa stavom koji visoko izdignute glave koračaju. Znaju šta žele, a šta ne. Brane svoje, poštuju tuđe, čuvaju svoje, i ne vrijeđaju tuđe stavove, poglede, mišljenja, molitve. Prestanimo da se dijelimo, na „ove“ i „ one“, na kraju nas sve čeka jedna ista sudbina, i sve što smo stekli na Zemlji, nećemo moći ponijeti sa sobom. Obući će nas lijepo, a neke ni to, i postaćemo samo nečija hrana i nečija uspomena. Bar budimo lijep pomen na naše ime i lijepa uspomena. Ne dozvolite da nas iko truje, da nas dijeli, da nam uliva strah. Život u strahu je patnja, a niko to ne želi. Volimo se, praštajmo, mirimo. Svakoga dana učinimo nešto dobro za sebe i za druge. I ne plašite se Boga. Rekoh vam, on nagrađuje, on šalje vjetrove sreće, i nije starac sa oblaka koji vreba vaše greške da vas kazni. Septembar nekako nikad tužniji. Sve je krenulo nekim drugačijim tokom. Djeca nemaju taj „back to school“ mod, sve je nekako sporije, smirenije, nema onog veselog i razigranog spremanja za školu, kupovanja naljepnica, ludih korica za sveske i milion nepotrebnih stvari. Sve ide laganijim tokom i uz ono „vidjećemo, ima se kad“. Jel sad shvatate kako je lijepo imati ustaljenu rutinu, voditi smiren dosadan život, bez stresa, teta korone, izbora i revolucija. A opet, sve je to nešto što nas okružuje i bez čega se ne može i čemu smo naredni. Pa bar na ono što mi možemo uticati, utičimo pozitivno. Dajmo vjetar u leđa svemu što je dobro, ne stavljajmo nogu spoticanja nikome. Na tom velikom tasu nek budu sva vasa divna i dobra djela, molitve i želje, maštanja i borbe. Jednoga dana bićete ponosni na sebe i na to koliko ste uradili i koliko ste učinili za druge. Čuvajte vaša srca, te hramove ljubavi koji treba da traju, da uče generacije da je Bog ljubav i da on ne kažnjava, već opominje, a nagrađuje. Volite se, praštajte, pomažite, njegujte. Neka čovjek čovjeku bude prijatelj. Voli vas vaša Bisa i moli za spas, za mir i spokoj...