-Šta mislite, šta je ono što je samo vaše i ničije drugo? Ono što skrivate duboko u vašem srcu, što čuvate kao najdraže tajne a dijeliti sa posebnima i stvarate ih sa posebnima. Šta je to toliko vrijedno, da se gradi samo jednom i čuva za čitav život i što kažu stariji a pametniji jedino je što nam preleti pred očima kada se život gasi? To su uspomene i sjećanja. Koliko imate uspomena koje ne biste dali ni za kakve pare ovog svijeta? Nema te cijene ili obećanja koje je vrijednije od uspomena. Koje su vam najdraže? I kako neke uspomene čuvate? Ja se najrađe sjećam mojih uspomena na oca. Preminuo je jako mlad, a i ja sam bila mala, tako da ih je malo, ali svakim danom sve više želim da ih se sjećam, što duže. Onda često, nerijetko dosadna, prepričavam događaje i detalje, pokušavam da se sjetim sitnica, pa čak i mirisa, situacije. Neću zaboraviti kako me je tata zvao... Nacko. Nikad nisam znala šta to znači, ali mi je uvijek bila posebna ta riječ, jer je bila sasvim samo moja. I naše duge vožnje gradom, dok kiše padaju i onaj čuveni zvuk brisača koji je parao staklo Zastave sto jedan i tatino „moram ovo čim stane popravljati“. Sjetim se kako smo u decembru tata i ja jeli sladoled, uz obećanje da majci ne kažemo, jer bi nas oboje nagrdila „samo ti tako Radoše, pa poslije što li je grlo boli!“ Nekako sa posebnom ljubavlju čuvam te dane, male djevojčice koja je obožavala svog tatu i njegovu širinu u svim shvatanjima i jačinu zaštite koju nosi otac. Kao da sam predosjećala da nećemo imati dugo vremena da se družimo, pa mi je svaki naš zajednički momenat bio neprocjenljiv i nisam dozvoljavala da mi ga bilo ko uruši, pa čak ni moja majka. Naši dugi razgovori o svemu, naše vrijeme dok smo nešto stvarali, radili, pravili. Još čuvam neke predmete od drveta koje smo u vrijeme dosade ili za potrebe škole pravili. Kad ih dodirnem kao da se vratim u to doba. Današnja djeca kao da neće imati ovakvih uspomena. Njihov univerzum se sveo na svjetla mobilnih ekrana i društvene mreže. Ne druže se, ne padaju, nema razbijenih koljena. Nema događaja i dešavanja. Njima kad nestane struje, baterija na uređajima, nestaje sve. Nestaju uspomene, sjećanja. Potpuno im se briše sve što su gradili. Oni nemaju tu privilegiju da tiho pate za nečim il` nekim. Par riječi u gugl pretraživaču i već je sve dostupno. Servirano, kao na tanjiru. A sjetim se silnih krugova na Korzou kako bih baš u određenom momentu „kao slučajno” prošla pored svoje simpatije i kao potpuno joj se nezainteresovano javila, dok su kilometri štrapca iza mene. Mi forsiramo da djeca budu uključena u kompletan život naše porodice, smaramo ih time da grade uspomene i da ih čuvaju. Danas su oni mladi, nezreli i neiskusni, ali jednoga dana biće im drago što su bili svjedoci svih dešavanja. Biće im drago što su sa tatom i dedom brali grožđe, pravili vino, pekli rakiju. Sa posebni tonom će ih svaka jesen sjećati na selo i na ta vremena. I ono kad su sa bakom pekli pekmeze i pravili sa mnom turšiju, dok nespretno izreckani kolutići šargarepe lete na sve strane. Jednoga dana, čuvaće mirise otave gdje smo slagali drva, spremajući se za još jednu zimu. Dragi moji, morate biti uporni, jer moderna tehnologija nije na našoj strani. I koliko god napravili video zapisa, slika i selfija, jedino pravo sjećanje koje vam niko ne može izbrisati (slučajno ili namjerno) je ono koje duboko urežete u srcu i duši. Zato, živite jedni sa drugima, pravite jedni drugima društvo..pričajte, pjevajte zajedno. Stvarajte ono što je najdragocjenije, a to su sjećanja.. Eto, i ja ću jednoga dana prestati da pišem, ali se nadam da će se bar neko sjećati Bise. Žene iz naroda koja vas je ponekad nedjeljom uveseljavala....