Poodavno me nešto nije izbacilo iz šina kao snimak na fejzbuku, gdje neki čovjek daje djevojčici ljutu papričicu da pojede, kako bi je nagradio novcem. I dok je sva, onako vesela, crnih očiju kao ugalj, žvakala papriku, niti jedan dio njenog prekrasnog lica nije odavao muku koja se u njoj dešavala. Naučena i naviknuta na patnju i bol, hrabro je žvakala papričicu, dok su joj se oči smijale, a jedna suzica izdajnički spuštala niz obraze. Pobjednički osmjeh na kraju snimka i njeno klimanje glavom „da ..pojela sam je” razoružalo bi i najokrutnije. Parica je bila u ruci i pogled u daljinu, možda u majku..koji je govorio „eto hljeba za sjutra, preživjela sam”. Pitam se koliki ljudski idiot, šljam, bolesnik i zlo, moraš da budeš da bi uživao u nečijoj patnji. Koliko mali čovjek moraš da budeš da mučiš to nevino malo biće, da bi ga nagradio koricom hljeba. Često se pitam kako li neki ljudi spavaju? Odu na počinak, požele svojoj djeci laku noć, a tako su ružno i bolesno postupili prema jednom malom biću, malenoj djevojčici. Skoro sam gospođi ispred jedne pekare kupila burek i jogurt, malo popričala sa njom. Rekoše mi „ne troši se, ona je stalno tu“. I dok su dječaci pokušali da me snime kako pričam sa njom, pitala sam ih zašto to rade „pa da objavimo, bilo je baš slatko“ ?? E, pa, dokle smo posrnuli kada je „baš slatko“ postalo nekome kupiti komad hljeba, hranu. Dvadeset i prvi vijek, a mi još uvijek nismo naučili da sit gladnom ne vjeruje i da je u dobru lako pjevati sam i da se na muci poznaju junaci. A sa druge strane, koliko ništavilo treba da budeš da ubijaš životinje, pakuješ meso i eksere i siješ smrt nedužnom biću, koje nema svijest i ne zna da mu iz ruke koja mu je pružena slijedi direktna smrt. Bolesne generacije djece, koje se igraju tako što stave guštera u špric i tako mu „cijede“ život i tuku mače, tek rođeno, do smrti. Kompjuteri, telefoni, razne igrice, aplikacije, kao da su pomutile um mladima i sve je pošlo po zlu. Prilijepljeni uz svoje uređaju propuštaju svijet i vrijeme koje izmiče pored njih. Sve se manje čita i pamti, samo se skroluje i gledaju slike. One se ne zadržavaju, ne ostaju. Od tih kratkih video zapisa nemaju mladi ništa, nikakvu informaciju, podatak, osjećaj ili emociju. Jednostavno, to je pređeno, pogledano i nestalo je. Bisa, iako matora, odlučila je da uradi nešto lijepo za sebe. Učlanila sam se u hor. Odlučila sam se da probam nešto novo. Divnog li osjećaja, kada krenete da radite nešto lijepo i dobro po sebe. Kad napravite korak naprijed, krenete u nepoznato i bude vam lijepo. Pozitivna energija pjevanja na glas je svojevrsna terapija. Svi mi koji imamo Hašija za podstanara, trebali bi što više i češće pjevati na glas. A i stara izreka kaže „ko pjeva , zlo ne misli“, stoga, prst u uho i nema potrebe da se plašite divno ćete zvučati, jer kako bi Patrijarh Pavle rekao „svaka ptica lijepo pjeva na svoj način“. Pokušajmo da sačuvamo ovo malo duhovnosti u sebi. Da ne poludimo i počnemo da nas zabavljaju stvari koje se jednače ludilu. Vratiću se djevojčici sa početka priče. Nadam se da je pojela topao obrok, da se igrala sa nekim igračkama i da joj je majka, grleći je nježno poželjela laku noć. Nadam se da je i čika sa papričicom, pošao svojoj kući i svojoj djeci i da je srećan i da mirno spava. Da se Boga ne boji. Jer, nije mu djevojčica zamjerila. Ona mu je suzicom i osmjehom, sa zarađenom paricom u ruci sve oprostila. A mi ćemo..jer smo ljudi.. Mazite svoju djecu, mazite pse i mace..volite se, a vas voli Bisa..