Ponekad, u divne jesenje misli, zaluta i koja turobna, hladna. Ali se brzo potrudim da se rasprši kao maslačak na vjetru. Jer nije vrijedno trovati glavu stvarima koje su nepopravljive. Neke ljude, pojave, jednostavno je teško promijeniti i ma koliko pokušavali „uzalud vam trud svirači”. Sve ostaje isto, samo se mi mijenimo. Samo se mi promijenimo. Pomaknemo granicu svojih misli, shvatimo koliko smo naivni i da smo opet i opet od nekoga previše očekivali. I možda nije problem u drugima, već u nama. Previše očekivanja, previše nade i „bam”, sve se vrati kao bumerang, ali bukvalno, i zvekne u glavu. I zaboli i to jako. A oda nastupa faza smijeha, kad se smijemo, jer smo još jedared ispali male mage. A život se nastavlja.

Škole se ponovo otvaraju u ponedjeljak. Naša djeca se raduju, a bogme i ja. Čitava ta zbrka, onlajn škola, zumovi i timsi, sve je unijelo dodatne haose, stresove i pometnje u našim životima. Ja sam za ono staro, klasik školovanje. Za tremu pred ispitivanje, za mokre dlanove, za veliki odmor i simpatije. U poslednjih par dana shvatila sam koliko nas je tehnologija učinila hladnijim, uzdržanijim, na stranu sav drugi metež oko virusa i bolesti. Šalila sam se i rekla da se osjećam kao glumica, gdje god se pojavim smetam, „izađi mi Biso iz kadra”, „sad si našla da usisavaš”, „utišaj tu glupu muziku”, a istući šnicle je luksuz. Djeca po kući šetaju kao zombiji, sa slušalicama u ušima, držeći telefone u rukama, nit čuju, nit vide. Biju ih nepravde, ljute se, plaču. A ja tada skuvam sebi kaficu, sjednem u svoj ćošak i krenem da mislim o mojim danima školovanja. Gimnazja, moja najdivnija. Kao mali carevi prolazi smo kroz kamenu ogradu, dok se zlatno jesenje lišće posulo po stazi. Miriše jesen, kroz granje Sunce pomalja svoje zrake a negdje na trećoj stepenici stoji on. Moja simpatija. Srce jače počinje da lupa, leptirići već napravili haos u stomaka, ja se smijujim sa drugaricom i nema veze što je prvi čas fizike i test, ja prolazim pored njega i kažem mu „ćao”. Ah, e to je bio filmski kadar, odglumiti hladnoću, dok mi koljena klecaju, da ne kažem kakvu glupost il se ne spotaknem dok ništa pametnije od tog „ćao” ne umijem reći. A onda pitam drugaricu „ jel me vidio, jel me vidio. Pa onaj iz prvog F, kako nisi vidjela, pa u šta si gledala, rekla sam mu ćao” i sad se osmjehnem kad se sjetim. Zatim dugo čekanje u hodniku, možda prođe, samo da ga vidim. Kakva trema pred odgovaranjem, nestajali bi u tren jer bilo je „pametnijih muka”. Pila se kafa u obližnjem lokalu, prevrtale se šoljice, gatala se daleka i dugoročna budućnost, ubadale želje i parovi. Pomagali smo jedni drugima, pravio se šverc danima, iako je bilo lakše naučiti lekciju, letio je šverc na sve strane. „Those were the days my friends”, a ne ovo danas. Bijelog dana ne gledaju. Blijeda lica, mjutuju se se, gase kamere i uvijek u nekom hejtu. Srećna sam, opet će morati da se obuku, srede kose i lica, osjete težinu školske torbe, isprave kičmu. A Bisa će popaliti sve mašine po kući, jupiii. Usisivač bre ima da gori, fen da zvrnda, da se širi veš i mlate mašine, a šnicle za ručak, one fine, tanko istučene i nek ide život. Divna nam je jesen, i pored svega, divna je. Zlatna, sjajna, bez kiša, topla. iskoristite je, najviše što možete i volite se. A vas voli Bisa.

---