GUSINjE – Sela na prostoru gusinjske opštine polako odumiru i, kako stvari stoje, u skorijoj budućnosti pojedina će postojati samo u sjećanjima. Jedno od takvih je i selo Lijevi Grnčar, koje se graniči sa Albanijom, gdje trenutno stalno živi desetak domaćinstava, od nekadašnjih oko četrdeset. Uglavnom su ostali stariji, jer su mladi otišli u potrazi za boljim uslovima života.
Profesor u penziji Mileta Mito Ivanović, čija kuća i imanje se nalaze uz sam granicu s Albanijom, neće da iznevjeri tradiciju svojih predaka već sa svojom suprugom Jelenom prkosi surovoj sudbini koja selima uskraćuje budućnost. Starija kćerka Marija i sin Vuko studiraju, a njihovim putem od naredne godine kreće i druga kćerka Milena, a za njom i sin Vasilije. Potrudio se Mito da imanje svojih predaka proširi i svom potomstvu omogući da i tu mogu da žive ili da uvijek mogu doći na svoje i imati i dodatni izvor prihoda.
– Studirao sam i diplomirao istoriju u Prištini i radio kao profesor u školama na Kosmetu, a potom u redovima policije i vojske u Crnoj Gori, kako bih bio bliže i od pomoći staroj majci... Sada kao penzioner mogu bolje da se posvetim imanju sa kojeg sam se i školovao. Posmatrajući našu ukupnu situaciju, šta reći osim ono što je istina - da smo u ovih tridesetak godina pod ovom vlašću izgubili život. Od onog bogatstva i fine i velike zemlje doći na ove grane, pa to su mogli samo ovi pohlepnici. No, poznato je od davnina da se točak sreće okreće, pa će se brzo vidjeti kome ide čast, a kome bruka -dovijeka. Ne smije se klonuti i dići ruke od svega –predati se, već samo treba ići naprijed. Zemlja nas je održala, pa što da je zapustimo? Ovdje je zemlja dobra, samo je treba obrađivati. Znamo mi i iz priča naših starih, neki pomalo i pamte, kako je ovaj kraj povrćem, a pogotovo krompirom, hranio cijelu Crnu Goru. Tu je i dalje ista zemlja i zašto je ne cijeniti? Ako se hoće, bar dio toga može se pokrenuti i ovdje se mnogo bolje može živjeti nego u tuđini –ističe Ivanović.
Ističe da u napuštene kuće ljeti poneko i navrati, ali sve rjeđe. U selu, veli, ima desetak starijih neženja, koji sad i ne razmišljaju o ženidbi, a toliko ih je i mlađih, koji se pod ovakvim uslovima i ne mogu oženiti. Do skoro su, kaže, neki imali sreće da se ožene djevojkama iz Albanije, ali je sad i tamo drugačija slika, a vidjele su i da se ovamo nazaduje, pa što da idu iz lošeg u gore.
–Kada se sve sagleda i izračuna, nije teško zaključiti da ovdje život zamire, ali, kako rekoh, ne bi se trebalo predavati. I naši stari su teško živjeli, ali su se dostojanstveno borili i izborili za nas. Moramo i mi za naše! Ne smijemo dozvoliti da se okupljamo i viđamo samo na sahranama, da nas jednog dana nestane! Bolje bi bilo malo i da se zapjeva na nekoj svadbi kao nekad i da se proveselimo! Od djece još u osnovnoj školi samo možete čuti priču o putu za Ameriku, i to je ta naša propast. Tužno! Odvojismo se od Plava, misleći da ćemo procvjetati kad se osamostalimo, ali bi obrnuto. Načisto postradasmo, jer je vlast nesposobna. Ko ne vjeruje, neka pita Duška Markovića. Svi listom smo bili za povraćaj opštine, ali…!? Uhljebilo se tamo nekoliko porodica iz stranaka na vlasti, a ne zaposliše nijednog pravoslavca iako i mi imamo ljudi s fakultetskim diplomama koje nijesu kupljene u Novom Pazaru ili na nekim drugim lokacijama. Ako to nije kriminal, onda ne znam šta je, a hoćemo u Evropu. Blago njoj s nama ovakvima ako kojim slučajem dopremo do nje –revoltiran je Ivanović.
Njegov komšija Rajo Bojović ukazuje da već decenijama imaju problema s elektrosnabdijevanjem. Stubovi su uglavnom drveni i dotrajali, a daleko su od trafostanice tako da napon odgovara svjetlosti lampe.
– Nekoliko stubova bliže kućama zamijenjeno je betonskim, ali šta je bolje kad oni drugi, drveni i dotrajali nijesu zamijenjeni novima. Ni novine ne možemo pročitati, toliko je napon slab. Da ne pričamo o uređajima koji često crkaju, ali štetu nikako ne možemo naplatiti iako je uzrok slab napon električne energije. Struju nam papreno naplaćuju, a mi maltene živimo u mraku. Tražimo i molimo iz godine u godinu da riješe taj problem, ali nam dosad nijesu izašli u susret–razočaran je Rajo Bojović.N.V.
Put niko ne održava
Božidar Bojović navodi problem puta koji je prije nekoliko godina urađen od Gusinja do graničnog prelaza, ali koji se slabo održava. Odroni su česti, pa je rizično i za pješake i za vozače.
-Velike su kosine i strmine s gornje strane puta i česti su odroni. Kad ne pada veće kamenje, onda se obrušava ono sitnije koje cijepa gume. Mašina koja bi to trebalo da održava put veoma rijetko prođe. Kad se nešto desi, svi su krivi osim stvarnog krivca i na tome se sve završi –negoduje Božidar Bojović.
Grnčar odnosi imanja
Ivanović kaže da je škola u Grnčaru urušena i da je to tuga i pogledati, kao i vojni objekti duž granice...
–Rijeka Grnčar nosi imanja, voćnjake, oštetila je puteve… Razlog tome je neuređenost obala i eksploatacija materijala odobrena od nadležnih državnih i opštinskih organa. Meni je voda odnijela ili onemogućila za obradu oko hektar imovine, sa oko 280 sadnica voća. No, šta je bolje pričati kad se sve to dešava svake godine, mi pričamo i žalimo se, ali niko ništa ne preduzima –ističe Ivanović.