ŠAVNIK – Selo Duži smješteno je u sjeverozapadnom dijelu Drobnjaka, okruženo je Durmitorom, Vojnikom, kanjonom Komarnice, a od Šavnika je udaljeno devet kilometara. Iako im je Crnogorsko primorje na oko 200 kilometara, od oko 70 žitelja sela trenutno je 18 sadašnjih i budućih moreplovaca. Dužani kažu da je daleke 1973. godine iz ovog sela prvi morima počeo ploviti njihov komšija Vladimir Pavićević.
– Proporcionalno po broju stanovnika mi smo jedno od najjačih pomorskih mjesta. Jači smo i od Kotora i Tivta, ističe u razgovoru za „Dan” Dužanin Milorad Lako Vilotijević koji je prije nego što je počeo ploviti, sedam godina živio u Kotoru. Te godine Vilotijević broji kao jedine kada nije živio u Dužima. Na brodovima je proveo pune 24 godine, četiri godine je bio u Nigeriji i godinu u Rusiji.
– Sve je to lijepo, posebno kad si mlad. Odeš upoznaš svijet, razne narode, običaje, kulturu, ali vremenom se zasitiš i onda tražiš mir. Ja sam ga našao, i ne bih mijenjao moje Duži za bilo koji grad na svijetu – naglašava Vilotijević.
Otišao je u ranoj mladosti, onda se oženio a dok je on plovio supruga je bila sa njegovim roditeljima u Dužima, održavala domaćinstvo i podizala djecu.
– Dosta sam bio odvojen od kuće. Tada se plovilo po godinu dana, nije bilo ni mobilnih telefona, društvenih mreža. Zvali smo preko radio-stanice pa te sluša cijela Jugoslavija kad razgovaraš sa ženom. Kažem ženi da dođe do Nikšića tada i tada i da ću se javiti. Onda se desi da brod promijeni luku, ili kurs i ne uspijem. Dešavalo se da se po godinu dana ne čujemo – priča Vilotijević.
Njegov komšija i kolega Željko Malović prije 12 godina u rodnom selu sagradio je novu kuću gdje sada uglavnom boravi. Brodove i plovidbu nikada nije volio, već ga je na to natjerala nevolja. Radio je u Luci Bar koju napušta 1989. godine i počinje tražiti novi posao. Supruga ga je, kaže on, zamolila da preda dokumenta u barsku Prekookeansku plovidbu gdje ga primaju na posao aprila 1990. godine i od tada punih 28 godina je plovio.
– Nijesam ja zaljubljen u brodove, već u Duži. Na brodove sam išao iz ekonomskih razloga. Ovdje se nije moglo živjeti kako Bog zapovijeda, nego smo morali ploviti – kaže Malović.
Za razliku od njih starijih, mlađi će lakše „prebroditi“ posao za koji se školuju. Biti pomorac danas i ranije, kaže Malović, nije ni približno isto.
– Moj sin plovi, na kruzeru je i smatram da nije pomorac. Mi smo plovili na starim brodovima, dešavalo se da po 75 dana ne dotaknem kopno. Nestane nam hrane pa jedemo meso sa ploče, a za piće smo sakupljali kišnicu. To su bili pravi pomorci, ovi danas to nisu, mnogo su razmaženi – istakao je Malović.
Milorad Vilotijević ističe da je zahvaljujući plovidbi uspio sebi i porodici da stvori kako-tako skroman život. Naravno da je u tome dosta pomogla i supruga. Sve troje njihove djece su fakultetski obrazovani, jedan od sinova već plovi, drugi završava Pomorski fakultet, a kćerka treba da doktorira mašinstvo. Vilotijevići drže stoku, obrađuju imanje, siju heljdu. I on i Malović naglašavaju da su Duži po svemu posebne, pomorci su učinili da to selo bude i selo poliglota, a među mladima danas ima osam inženjera raznih struka.
– More nam je samo donosilo novac za skroman život, ništa više. Možeš zaraditi milijarde, a da ne budeš domaćin. Domaćin je onaj koji drži stoku, koji može u momentu da dočeka bez problema 100 gostiju – naglašava Malović koji više ne plovi, ali ima firmu koja radi za američku kompaniju „Rojal Karibien“, što ga i dalje veže za brodove.B.Brašnjo