Na Bogojavljenje, kada se mnogi okupe da gledaju ili učestvuju u bogojavljenskom plivanju, tradiciji koja je u proteklom sistemu bila zaboravljena, stanovnici hercegnovskog sela Prijevor iznad Sutorine, i ove godine tradicionalno su se okupili kod Crkve Uspenja Presvete Bogorodice, a kako bi izvršili vjekovni zavjet predaka.
Bratstvo Radanovići čuva zavjet svojih predaka koji su iz zubačkog sela Turmenti kod Trebinja stigli u tada tursku Sutorinu. Za krsnu slavu umjesto Đurđevdana koju su slavili u starom kraju, odlučili su se za Jovandan. Tako se muški predstavnici bratstva na Bogojavljenje okupe kod Crkve Uspenja Presvete Bogorodiice, a uoči bratstveničke krsne slave Sabora Svetog Jovana Krstitelja-Jovandana okupe se prvo kod crkve. Tako čuvaju vjekovnu tradiciju koju su im u amanet ostavili preci, da utvrde sjećanja na one koji su bili prije njih, i na mjesto iz kojeg potiču.
– Ovo okupljanje otvara nam sliku vremena i sjećanje na pretke. To je prilika da ovi mlađi saznaju od nas starih ko smo, što smo i gdje smo. Brojne i opake su zlosti i pošasti civilizacijske sa kojima se mora „izaći na kraj”, a kraja nema, postoji samo vrijeme koje neumitno i neprekidno otiče ostavljajući nadu u blagodat Božju kojom se branimo i duševno hranimo. Na Bogojavljenje se okupimo po tradiciji po jedan ili dva muška predstavnika svakog domaćinstva Radanovića, upalimo svijeće za žive bratstvenike u crkvi, a zatim na grobljima upalimo svijeće za sve upokojene bratstvenike. Obavezno je da se tada oglase i crkvena zvona, ali nije obavezno da ovoj procesiji prisustvuje sveštenik. Potom nastavljamo druženje u selu, gdje razgovaramo o našim zajedničkim obavezama prema bratstvu, ali i ostalim obavezama za zajednicu u selu i šire – kaže najstariji učesnik ovog skupa, 81-godišnji Filip Radanović, dok je najmlađi bio 11-godišnji Mirko Miloradov Radanović.
Filip Radanović ispričao je i anegdotu koja se prenosi sa koljena na koljeno, koja kaže da, kad su stiglu u ovaj kraj Boke, negdje oko 1690. godine, Radanovići odluče da se uoči Jovanjdana svom krsnom imenu pomole u crkvi koja nosi ime ovog sveca. Najbliža im je bila Crkva Svetog Jovana u Rajevićima u Sutorini, ali im austrijske vlasti nijesu dozvolile prelaz na njihovu teritoriju. Potom su kreli ka Crkvi Svetog Jovana na Kamenom, ali ni tamo nijesu bili dobro došli. Bili su uporni i krenuli su dalje, uputivši se u Bijeljske Kruševice i tamo su održali poklonjenje i molitvu svom svecu, a kada su vratili kućama Jovandan je bio uveliko započeo. Zbog velike „maršrute” stari Radanovići su odlučili da poklonjenje Jovanu Krstitelju u buduće obavljaju u svojoj Crkvi koja je posvećena Uspenju Presvete Bogorodice. Kako tada, tako i danas, dodao je starina.
– Možda će i danas duh naših predaka izaći iz legende i uputiti nas i naše zvanice na strpljenje i prosvjećenje, jer ono nam jedino preostaje. Još jedan put zavjet smo u cjelini ispoštovali – zaključio je Filip Radanović.
Ovo što smo u ovoj priči za „Sabor” rekli, mislimo da je dovoljno da se stekne predstava o tome kako se njeguju rodoljubive tradicije bratstva Radanovića i svog naroda.
Z. Šakotić

---