<br />
Sve ove godine, a posebno od crnogorske nezavisnosti, iskreno sam se zalagao da Vlada Crne Gore formira Ministarstvo sporta. Ministarstvo, koje ne bi bilo prirepak nekim drugim, a na njegovo čelo da uskoči neko od vrhunskih sportista. Neko sa harizmom! Neko ko će sportu kao crnogorskom znaku prepoznatljivosti, uz Olimpijski komitet, armirati temelje i oslonac da lakše jezdi sportskim vodama.
A kada je potkraj prošle godine ta vijest obradovala sportsku javnost, a još kada sam „dao pun gas” Nikoli Janoviću, mislio sam sport je na čvrstim nogama. Pa kada je novi ministar malo „oštrije startovao” na neke odavno uočene nepravilnosti, pomislih; pomozi Bože. Pa kada je bivši kapiten vaterpolo reprezentacije „pospremio” neke vječite borce za crnogorski sport, odnosno za svoju stvar. Pa još kada je njegova administracija ekspresno odgovorila na par poteških pitanja – obradovah se. Ne samo ja!
Nije mi se kao novinaru svidjela praksa da ministar sa medijima komunicira sa „spremljenim slikama”, ali .... Onda je došao na red prvi ozbiljniji administrativni rad ministra Nikole Janovića i njegovog kabineta: Nacrt zakona o sportu. Istaknut na sajtu Ministarstva i sa rokom za sugestije, primjedbe, kao i sa datumima okruglih stolova. Kolašin – izvještaji u medijima rijetki, iz Tivta ni toliko. Reklo bi se, ili sportiste ne interesuje, zakon ili je Nacrt bez greške. Kad ono Podgorica! E tu se sjatio veliki svijet. I zvano i nezvano, i znano i neznano, i lično i društveno, i preskočeno i zaobiđeno, i zaslužno i neznaveno...
I bi rasprava o Nacrtu zakona o sportu! Teška, preteška, sa argumentima i bez njih. Neko se sjećao sportskih uspjeha, ličnih i kolektivnih. Neko s pravom pitao za zaborav, neko u skladu sa svojim poimanjem civilizacije hulio na druge. Nebulozio, neistinito zborio i teško optuživao. Nekome skoro da i nije bilo jasno o čemu se radilo. Pojedinci su se ponašali kao Kalimero! Oni koji su se sa Nacrtom zakona upoznali, u većini slučajeva, diskutovali su razložno, argumentovano, tačno i primjedbama pokušavali da stvar vrate gdje joj je mjesto. Išlo je teško, jer ozbiljnim diskutantima je trebalo vremena. Organizator niti je ozbiljne ozbiljno shvatao, niti se za ozbiljnu polemiku pripremio. I vrijeme je bilo problem.
A šta reći o Nacrtu zakona o sportu, osim da skoro nije bilo ni jednog od bezmalo 150 poglavlja (članova) kojoj primjedba nije lijepo stajala. Još bolje ponovno formulisanje! Ozbiljno su prigovarali ozbiljni ljudi, znalci i poznati crnogorski sportisti, sportski i društveni radnici. Prigovorili su sa svoje tačke gledišta i iz ugla prava i organizacije koju su zastupali. Jednostavno, argumentima su „bušili” porozni Nacrt zakona o sportu Crne Gore, koji u osnovi nema ni pravnu, ni sportsku dimenziju, da na valjan način ispravi do sada uočene propuste, nadomjesti nepravde, povede sportske kolektive i saveze pravno valjanim putem, finansijski ih ohrabri, olakšicama ojača, politike relaksira, znanjem osnaži... Jednostavno, Nacrt, zajedno sa autorima doživio je totalni pravno-sportski fijasko, da je lakše pisati novi nego ispravljati postojeći.
Slobodni smo na kraju zaključiti (jer će prifaliti prostora kao Nacrtu na okruglom stolu) da je ministar Nikola Janović sportskoj javnosti ponudio Zakon u nacrtu, koji nema budućnost. Koji je, umjesto nadogradnje obična dekadancija stvarnog. Možda sve ovo, kao i ono sa diskusije plahoviti ministar neće čuti. U ljutnji i odbaciti. On na ljutnju nema pravo, nema ni povoda, naročito kada smo sigurni, ako ostane ponuđeni Nacrt posledice će brzo doći na naplatu. Nacrt zakona je možda i dobar, ali samo za one koji ga očima nisu gledali!. Nikola Janović, kao sportista ne zaslužuje podršku samo onih koji je javno izražavaju (vaterpolo reprezentativci i rukometne reprezentativke), već cjelokupne sportske javnosti.
No, kao sportista administrativac - ministar, nakon ovako prezentovanog Nacrta zakona o sportu. Hm!
I, šta uraditi?
Pik ponovo!
Veselin Drljević
)){kind=small}
