Kao i svih prethodnih godina, skoro je izvjesno, ovosezonske evropske iluzije nikšićkih fudbalskih nada biće pokopane u prvoj polovini najtoplijeg godišnjeg doba. Svakog ljeta svjedoci smo skoro pa istog scenarija, nekada malo prije, nekad malo kasnije, tog ponovnog prikazivanja gubitništva. Početkom ljeta svake godine „napalimo“ se na evropske klupske utakmice, a već krajem jula po pravilu nemamo više nijednog predstavnika u njima. Scenario je uvijek turobno identičan. Koliko god puta da klubovi obeshrabre navijače, negativnim rezultatima, lošim igrama, oni ne prestaju vjerovati da će jednog ljeta biti bolje. Da će jednog ljeta vidjeti izvjestan novi sadržaj, novi scenario.
Istinu govoreći, evropski, savremeni fudbal kod nas i ne postoji. Postoji samo nekakva medijski lakirana stvarnost za fudbalske ovisnike, koja nam svake godine u ovo doba prsne u lice.
Koji fudbal mi to igramo, šta su naša stremljenja, čemu se nadamo, imamo li kakavih snova?
Fudbal jeste dio društva i predstavlja njegovu sliku, ili ogledalo, kako to znaju i vole da kažu sociolozi sporta. Bolesti društva, bolesti su sporta. Teren je tek prostor na kojem se očituju posledice. Kad je tome tako, onda nije iznenađenje, što ti osrednji protivnički bekovi, lišeni velike žudnje i brzine, ali radno sposobni, daju golove. Na domaćoj sceni, igrali ovako ili onako, neko će već da bude prvak. Da bi se ostavio trag na međunarodnoj sceni, mora se igrati na odgovarajućem nivou.
Još jedan Sutjeskin poraz, dakle nije nikakva kataklizma, nova katastrofa, ništa što ne znamo, ništa što se ne dešava praktično svakog ljeta. Da, sve ono što se dešava na terenu, zapravo je duhovni presjek ljudske situacije koja se zove društvom. I sve to se lijepo vidi na ovih nekoliko julskih „evropskih” utakmica. Pridjev je otišao pod navodnike, zbog činjenice što nema ničeg „evropskog” u utakmicama koje gledamo, kojima smo svjedoci. Ako je šut, ta osnovna stvar igre imenom fudbal, tako neosvojiva kategorija da se u čitavoj utakmici može dogoditi da ih ne bude više od dva u pravcu protivničkog gola , kako se uopšte možeš nadati izlasku iz provincije i stupanje na poprište ozbiljne igre.
Sve ono što gledamo posledica je suštinsko autoritarnog načina mišljenja u kojem je stepen pojedinačne odgovornosti za donesenu odluku suviše mali. Kao da odgovornost za postupak pripada nekom drugom, nekom izvan terena.
Nije valjda teško rezumjeti da je brzina oslobađanje lopte conditio sine qua non savremene igre. Bolje je asistirati, nego driblati, ma kako uspješan dribling bio. Bolje je gurnuti loptu u prostor, kad već nisi u stanju da istrčiš. A nisi. Da jesi, igrao bi u boljem klubu od ovog. Kao što si i igrao, pa više ne igraš.
Nije slučajno. Naši uvijek igraju kao naši. Naši primaju loptu u mjestu, tu je i umire, pa pomjere, onda gledaju kome da je dodaju, pa je ponovo pomjere, pa opet gledaju..... A niko da im pritrči, da se „otvori”, da „odvuče” nekog protivničkog igrača. Stoje i čekaju šta će uraditi onaj s loptom. Tu i tamo neko nešto smisli, bljesne ljepota pojedinačnog poteza i ponovo se utone u mrak.
Sve ovo što gledam samo je pronalazak još jednog dna. Naš fudbal uspio je, u ono čemu nisu ni junaci Žil Vernovog „Puta u središte zemlje”, koji su se zaustavili stigavši do Podzemnog mora, do dna svakog dna. Ipak, oni su se izvukli pod pritiskom lave. Svjedoci smo i da naš fudbal samo neki tektonski poremećaj može izbaciti na površinu, nešto van nas samih, van naših moći i napora. Ukoliko uopšte ima nekih moći i ukoliko uopšte ima nekakve ideje o potrebi za naporom. Naš fudbal taljiga kroz svoje magle, a zapuštena očna mrena sve je gora. Niti ima naznaka ideje o potrebi operacije, niti se sluti bar nešto nalik osjećanju stida. A po stidu se čojek poznaje, valjda.
Boris Knežević
)){kind=small}
