Eto, dogodi se i to čudo. Dosanjasmo i tu „istorijsku“ utakmicu. I zamislite, preživjesmo. Uh, kako smo se bili nakostriješili i spremili za sve i svašta. Atmosferu istorije, „čekane milenijume“, neko je ubacio u orbitu, projektovao senzaciju i hranio strahom naciju. Ko je to izmislio nije baš najjasnije, ali sportska politika ili politički sportisti, su najavljivali „utakmicu“ vijeka“ na poseban način. Neki čudan način, negdje iz zapećka, ali niko da se direktno, otvoreno pojavi i pojasni što je to baš utakmica između fudbalskih reprezentacija Crne Gore i Srbije „istorijska“: Niko da proviri i kaže to je zbog toga i toga... zbog političke, ekonomske, nacionalne..., koje li već različitosti. Niko, ali je vazduh bio otrovan. Tim otrovom zarazili su se i mediji u dobroj mjeri i „pitanjima prema ljubavi i željama“ držali narod na gasu. „Istorijska“ možda i zbog prvog susreta na zelenom pravougaoniku braće, što se nekome baš i nije svidjelo. Ili „istorijska“ što je jedan dio Crne Gore želio da fudbalskoj Srbiji „skine skalp“. Bilo kako bilo, odigrana je „istorijska“, na žalost jednog malog broju dušebrižnika, ali zahvaljujući ogromnoj većini realista, bez i jednog jedinog ekcesa. Svaka čast narode!!!! Narode Crne Gore, koji cijeniš gosta, a posebno brata, pa i kada dođe da se nadmeće.
Kako drugačije već, svaka čast narode za ponašanje (izolovani ekcesi „istorijskih“ su zanemarljivi) od početka do kraja gostovanja srpskih fudbalskih reprezentativaca u Crnoj Gori. Kako drugačije, već ponosno onako kao nekada, uspravili smo glavu i gordo stali, himne zapjevali, uspješnim potezima od srca aplaudirali... i na kraju aktere sa ljubavlju sa terena ispratili.
U različitom raspoloženju razišli su se zaljubljenici u različite boje. Neko srećan, neko manje, ali utisak je, niko nesrećan. Pobijedili smo svi. Pobijedila je ljubav jednog naroda, koje je istorija, i sila granicom razdvojila. A kako je bilo u umjetničkom dijelu programa, već smo vidjeli, novinari opisali, akteri „krivce“ označili. Ostalo je samo da podvučemo crtu.
Crna Gora očajna. Nikada, reklo bi se u njenoj ne baš dugoj sportskoj istoriji, lošija. Srbija za nijansu bolja, za onoliko koliko i rezultat kaže, možda i za koji poen još, ali bolja. Bila je to loša fudbalska predstava, a Srbija je bila manje loša. Istini za volju, Srbija je u svojim redovima imala majstora, a Crna Gora nije. Odnosno, Aleksandar Mitrović je bio raspoložen za igru, Stevan Jovetić nije. Nije bio ni potpuno spreman (ostali izabranici Ljubiše Tumbakovića i nijesu klasa Jovetića ili Mitrovića) pa i ne čudi da je Crna Gora igrala nikada bezidejnije.
Analizirajući utakmicu i slušajući razloge konačnog rezultata ne možemo da se ne osvrnemo na izjave selektora Crne Gore i pojedinih igrača koji su alibi svojeg neuspjeha potražili u sudiji Rokiju.
Jednom jedinom rečenicom da im skrenemo pažnju: Da ste igrali kao što je javnost navikla Roki sa istovjetnim odlukama ostao bi neprimijećen!
Narode Crne Gore, ispoštovali ste goste i državne simbole. „Istoričarima“ i „špijunima“ uskratili ste zadovoljstvo. Svaka čast!
Veselin Drljević
)){kind=small}
