U petak sam propustila šansu da se obratim okupljenima na skupu povodom dolaska Hašima Tačija u Crnu Goru. Zato ovako pisanim putem, kada nisam usmeno, kažem:
Klečim i molim za oproštaj sve Srbe, Crnogorce, Muslimane, Albance i ostale prognane sa Kosmeta, sve one koji su izgubili svoje najmilije, sve one kojima su oteli bližnje, sve one čija groblja i danas ruše, sve one kojima su crkve zapaljene da oproste narodu Crne Gore što je nemoćan da spriječi svoju vlast da prostire crveni tepih pred vinovnikom svih njihovih muka.
Danas Hašim, neko ga zove i Hašiš, Tači slobodno šeta našom zemljom, slobodno jer ga čuva pretorijanska garda našeg premijera Mila Đukanovića i povređuje osjećanja ne samo onih koji imaju osjećaj za pravdu i humanost, nego i one koji pored svojih ognjišta i kućišta na Kosovu i Metohiji traže milostinju od krvnikovog prijatelja u Crnoj Gori.
Ima li poniženju kraja?!
Zato klečim na koljenima i molim oproštaj zbog nemoći, zbog nesloge, zbog svega što nedostaje građanima Crne Gore da bi mogli da se ubroje u civilizovane narode koji osuđuju zločine i na drugim krajevima Evrope i svijet, a ne na pragu od kuće. Doduše, ima bolećih Crnogoraca, onih koje rane tuđeg roda bole, onih koji su ovih dana uzvikivali da su „Šarli“, a nisu Kostići, Đukanovići, Vujovići, Milići... pobijeni i u komadima prodati Tačijevim i Đukanovićevim prijateljima. Molim našu braću i sestre da nam oproste što Crna Gora nije masovno izašla na ulice da kaže kako kosovskom kasapinu nema mjesta u Crnoj Gori sve kada bi vratio svih 250.000 prognanih, jer nema te istorije, ni politike, ni okeana koji bi sprao krv sa ruku zločinca i krvnika.
Klečim i molim Gospoda za oproštaj, jer pripadam državi u kojoj su povlašćeni oni koji se naroda ne stide, a Boga ne boje, a ja ne mogu da ih spriječim.
Jer, nama danas nije najviše kriv Tači. On je radio i radi posao za koji je plaćen... kad je trebalo – ubijao je, kad su trebali organi on im je nabavljao, danas kada treba da izigrava državnika, on i to radi. Nama su krivi Milo Đukanović, Igor Lukšić i ostala američka boranija. Oni su „državnici“ koji ne pitaju gdje je nestalo stotine Crnogoraca tokom obilaska „milosrdnog anđela“ i Tačijevih crnih trojki, oni ne pitaju zašto 30.000 potomaka crnogorskih oslobodilaca nema mjesta u Tačijevoj mafijaškoj državi. Njih ne brine kako danas žive Crnogorci u preostalim pravoslavnim enklavama. Imaju li hljeba, ogreva, mogu li na Zadušnice da obiđu svete grobove, imaju li crkvu Bogu da se pomoli i izjadaju... Zvanična Crna Gora nema ništa sa Crnogorcima, gdje god da su, ako ne daju glasove ili porez. Mogu joj dati samo po kojeg plaćenog predstavnika koji će blagosloviti Tačijevu šetnju pred pogorelcima.
Zbog svega ovoga, braćo i sestre prognani sa Kosmeta, primite oproštaj, jer Crna Gora nije Milo Đukanović, Crna Gora su oni koji su se u petak okupili pred vilom ‘’Gorica’’, i svi oni koji su ostali u svojim kućama ili na radnim mjestima u strahu za svoju egzistenciju i ono malo budućnosti što im je ostalo.
Piše: Marina Jočić