Piše: Elmir Đoković
Ko o čemu, ja o godinama. No, ipak u ovom užurbanom tempu, valja se prisjetiti 2014. ne zbog istorije nego nas samih. Jer svaki dan je nova godina nekome zbog nečega.
Godina za nama je bila svakakva: od ledene kiše, preko ranog proljeća do kišnog ljeta-jeseni – zime s lošom ljetinom sezonom i poplavama.
Politički je bila musava, ali generalno, ne baš godina za sjećanje, pa je ostavimo za sobom. Nemamo za čime posebnim žaliti – sve što se dogodilo ostavilo je već tragove na nama i sada takvi, naoružani novim iskustvom nemamo prilike da čekamo i očajavamo. Jednostavno, moramo ići dalje, opremljeni ako ničim drugim, onda vjerom da će biti bolje.
Naime, ovo je bila već ko zna koja godina naše krize: finansijske, ekonomske, društvene, krize identiteta, krize sjećanja, krize duha i krize vjerovanja u same sebe.
Upravo to nam se možda i najviše obija o glavu, naime, manjak vjere u sebe, toliko već otvrdnuli i u svojoj tjeskobi da se ni ne trudimo da vjerujemo da ikada i ikako može biti bolje.
Nekome od nas je ova godina donijela teške gubitke, nestanke osoba koje smo voljeli, neke je podarila novim ljubavima, neke je od nas ostavila na cjedilu u smislu novca, neke je koliko-toliko zadovoljila, ali činjenica je da se osjećamo pomalo introvertirano, pomalo okrenuti sebi i promišljanju sebe, ne zato što nas spoljni svijet ne zanima, nego zato što se osjećamo preslabi da bismo se njime bavili.
Uostalom, šta možemo učiniti na globalnom planu osim to opsovati i komentarisati –od terorizma do globalnog zagrijavanja. Naprosto smo isuviše mali da išta tu možemo promijeniti.
Ipak, ima jedna novost, a to je da je ta naša introvertnost zapravo bitna da napokon spoznamo sebe kao i najbitniju figuru svijeta u kojem živimo. Dalo nam je priliku poput zime ogoljelom stablu – da koncentrišemo vlastite sokove, sopstvenu srž, onu unutrašnjost, kako bi što iskusniji, što oplemenjeniji dočekali dugo čekano proljeće, sva je prilika da će kasniti.
Naš kolektivni spas ne postoji, osim u mitovima. Ali postoje naši individualni planovi koji nas drže na okupu, naša svakodnevica koja nas drži prizemljene i naše ljubavi koje nas čine stalno motivisanima za to da nastavimo, istrajemo, ostanemo, opstanemo...
Da nije bilo ove krize, sigurno ni sam ne bih mogao uvjeriti sebe u ono što sam u stanju učiniti, bio bih, ako ništa drugo, manje samopouzdan, a možda više samodopadan, tašt i gord.
Znam kako je onima kojima je teško; moje im riječi djeluju tek kao puke – riječi. Znam kako je onima kojima je dobro; moje im riječi djeluju kao smiješno brbljanje.
Tek onaj koji je prošao iskustvo krize i iskustvo dobra, iskustvo lošega i iskustvo dobroga, može shvatiti koliko je i jedno i drugo bitno, koliko nas i jedno i drugo čini više ljudima.
Kakva god bila godina za nama, dala nam je još jednu priliku da se učinimo više ljudima, a da naše egotripove ponekad okačimo mačku o rep, da našu malodušnost jednostavno ostavimo negdje putem i da ustanemo i krenemo dalje.
Jer nazad se ionako ne može!