Piše: Vladimir Božović
Prirodan je strah onih koji se nalaze na vjetrometini između već iščezle mladosti i puzajuće starosti. Čim malo potamni zvjezdano nebo, a gravitacija zemlje postane jača, zatetura čovjek, oslabi i izgubi kompas. Nikom nije lako napipati put u toj životnoj pomrčini, ali je sudionicima urušavanja prethodnog svjetskog poretka, čini se, bilo sve još nekako smutnije, neizvjesnije. Taman što su strgli lance zarđale, ali regularizovane diktature, ščepalo ih je ovo toksično jedinjenje kamora-trilera i golootočkog hard-kora. Oluja razularenog kapitalizma je godinama nanosila ruševine Berlinskog zida i zatrpavala ih kao “gubitnike tranzicije”. Nisu svi posustali, neki još mrdaju, pružaju otpor, ali je, ipak, većina uvenula. Refleks poslovično naivnog optimizma kaže: nije baš sve tako sivo! Pa, i nije. U ograđenom dijelu simulakruma šljašte ružičaste DPS bubašvabe, politički korektno kodirane kao ”članovi” i ”simpatizeri”. To je ona pihtijasta biološka masa što popunjava šaltere i kancelarije, isijava kontrolisanu radost na predizbornim spotovima, ubaca zaokružene listiće u glasačke kutije… Da, to je ono šišnjarsko bratstvo kojem se kompletan intelektualni i ideološki ”softver” mijenja na kongresima. Zapravo, mrtva priroda Đukanovićevog feudalnog rijalitija.
Ako i postoji neko objašnjenje za već onemoćale roditelje, šta je sa njihovom djecom? Anemični, beznadežni, bez one prirodne ”grmljavine krvi”? Mračni. Užasava i silno zabrinjava epidemija mladih, bezmudih plastikanera. Kakva je ovo generacija ”ranih leševa”, kako reče jedan vrli prijatelj? Iz kojeg DNK budžaka su dolutali? Čime se mogu povezati oni divni, surovi giganti naše istorije što su plemenitim trojstvom srca, uma i mača čuvali i gradili slobodu i ovi depilirani, drhtavi miševi? Kojom se istorijskom alhemijom došlo od onih koji su, uprkos zastrašujućim statistikama nadmoći svojih neprijatelja, vjerovali i osvojili ”što biti ne može”, do ovih kojima ”ideali” vise na policama butika i supermarketa? I kojima svaka ”ideja” ima materijalno ishodište u kanalizacionom sistemu.
Tako mladi, a tako ogrezli u ciničnoj, crvljivoj samoživosti. Uokvireni dnevnim podtrpeznim računicama, plutaju u životu kao nemušti, beskarakterni paraziti. Silno se iznenade kad im izmjestite bilo koje životno pitanje van sirove kost-benefit računice. Na primjer, ovo aktuelno, vulgarno nametnuto pitanje pridruživanja NATO ubicama.
Čim se neko surva u ponor bavljenja odnosom štete i koristi od učlanjenja u NATO, već je u predvorju gubilišta duše. Ako je već nije izgubio. Lako se sklizne u tu bezdušnu studen, jer već odavno ništa ne svijetli u mraku. Blijede, nestaju stari orjentiri, one fine, svjetlucave čestice nasleđa i morala. Izmiješale su se sa olovom i knjiškom prašinom. Društvom se zarazno širi sintetički opijum šoping centara.
Nitkovski buvljak režima i grant striptizeta grebucka na vratima NATO ubica. Puze, ližu i gamižu. Danonoćno. Prve redove tog gmizavog pohoda popunjava potrošna režimska sitnina, a koje vokalno prati gospel religiozno-dolarskih fanatika. I dok ih Veliki Ubica sa podsmjehom postrojava, Mefisto mu došaptava nove uslove. Traži da se krvlju naše, ubijene djece potpiše Molba za prijem. Simbolično - na mostu u Murinu. Da se prizna Velikom Ubici status zaslužnog umjetnika, a njegove prošle i buduće žrtve kao ”umjetnički kolateral”. To je mefistovski obrt: umjesto da izrazi kajanje, Veliki Ubica čeka da ga ta obezdušena fukara, u naše ime, javno zamoli za OPROST što nam je ubio djecu. Upravo se tu nalaze još jedna ”skrivena vrata” za razumijevanje naše turobne stvarnosti.
Naime, jezgro vlasti, kao i dio sveprisutnih, agilnih predstavnika javnog života tvori pronacistički, antisrpski krug. To su djeca, odnosno đeca Velikog Ubice, u političkom, ali i u širem, vrijednosnom smislu. Pošto su na murinskom mostu poginula srpska djeca, za tu monstruoznu galeriju znači da su to bile žrtve “druge strane” - djeca ”okupatora”! Stoga, njih ne obavezuje smrt Julije, Olivere i Miroslava, niti bi ikad zatražili da se Veliki Ubica, makar formalno izvini zbog počinjenog zločina. Ne pokazuju ni zrno one refleksne ljudske saosjećajnosti, sem utreniranog, zašećerenog fraziranja o pijetetu za sve žrtve rata. Čak i kad toliko iskažu, uslijedi ono nepostojano ”ali”, iza koga, po pravilu, recituju uvredljivu propagandističku tiradu kojom pravdaju zločinačko NATO bombardovanje. A upravo su oni, nedavno, fanatično dogmatski odricali čovječnost i odbijali dijalog svakom ko je u tumačenju zločina u redakciji ”Šarli ebdo” pokušao da upotrebi neuporedivo razložnije ”ali” za tumačenje uzroka te tragedije.
Danas, srpska i albanska djeca umiru od visoke koncentracije uranijumske prašine koju je posijao NATO 1999. Ovih dana ginu libijska, sirijska, palestinska, iračka, ukrajinska i ruska djeca, u ratovima koje je osmislio, podstakao i koje održava NATO. Iz vojnih baza Evrope i SAD, humanoidni terminatori ubijaju dronovima ljude na drugom kraju svijeta. NATO operativci, from Virginia with love, džojstikom love i strijeljaju živahnu ”neprijateljsku” djecu. Samo od 2004. godine, Sjedinjene države su izvršile 420 napada dronom u Pakistanu. Od toga, preko 371 u mandatu nobelovca, avaj, Baraka Obame. U istom periodu, ubijeno je preko 180 djece, a broj ukupnih žrtava se približava 4000.
Naivnost, kao ni glupost, nikom ne može služiti kao izgovor. Ko god je prihvatio onu maloumnu priču o ”reformama” koje treba sprovesti kako bi se zadovoljili navodni NATO ”standardi” znači da svjesno pokriva laž i hipokriziju dimnom, retoričkom zavjesom. Znaju oni odlično, ti prosvećeni licemjeri, da tamo gdje su krenuli, vlada isključivo jedan vrijednosni standard - goli interes Velikog Ubice. A mjerna jedinica njegovog interesa su ljudski životi. Dakle, ispravno pitanje prije nego što domigolje do NATO vrata - ko je sledeći, odnosno čija su djeca na planiranom ”meniju” Velikog Ubice? Ruska, to je očigledno. Iranska, korejska, kineska, indijska… Ili možda opet srpska, ”okupatorska”? Mislimo o tome.
(Autor je predsjednik
Izvršnog odbora Matice
srpske i profesor na PMF-u)