Piše: Čedomir Antić
Prošlo je dvadeset godina otkad su hrvatske trupe osvojile Zapadnu Slavoniju, najmanju i najnesrećniju zemlju Srpske Krajine. Na malenom komadu zemlje, sjeverno od Save, oko opštinskog središta u Okučanima, na prostoru nekadašnjeg koncentracionog logora Jasenovac, do predgrađa Pakraca, održao se narod koji je 1991. protjeran sa širokih prostora Slavonije – Daruvara, Slatine, Požege, Grubišnog Polja, Virovitice... Narod koji je od davnina tu živio u većini, koji je iz središta srpske srednjovjekovne države posle Kosovske bitke tu prenio narodnu i državnu ideju, načinivši od Pakraca jedno od najvažnijih pravoslavnih duhovnih središta. Stradali su u Drugom svjetskom ratu kada su se našli u središtu genocidne industrije koja nije imala premca na Balkanu tog užasnog vremena. Kada je ustanovljena Tuđmanova vlast, upravo je vođstvo Srba iz Zapadne Slavonije bilo najraspoloženije za sporazum sa hrvatskom vladom. Sporazuma, međutim, nije bilo jer je, da parafraziram „oca domovine“ Tuđmana, u datim okolnostima „Hrvatska željela rat“. JNA i srpske jedinice uspjele su da odbrane ovu malenu oblast koja je četiri godine bila slobodna u izolovanoj, blokiranoj i neprekidno ugroženoj Republici Srpskoj Krajini. Desetine hiljada Srba je još 1991. prognano iz većine slavonskih opština. Oni koji su ostali progonjeni su, ubijani, a neki od njih zatvoreni i mučeni u zloglasnom logoru Pakračka poljana.
Zapadna Slavonija bila je tokom postojanja Srpske Krajine oblast na kojoj su se Knin i Zagreb, uz pritisak iz Beograda i iz inostranstva, sporazumijevali. Tako je 1994. srpska strana otvorila autoput čiju je dionicu držala u svojoj vlasti. Kada je 1995. dobio dozvolu SAD i SR Njemačke da napadne i osvoji Srpsku Krajinu, Tuđmanov režim je počeo sa Zapadnom Slavonijom. Najmanja među srpskim oblastima, ona je bila i najizloženija. Ulazak jedne nove hrvatske vojske u Jasenovac trebalo je da izmjeri puls srpstva na čijem čelu se nalazila grupa bezdušnika i bezumnika, oličenih u Slobodanu Miloševiću. Sama hrvatska vlast priznala je da je režirala incident kada je hrvatski građanin nožem ubio Srbina iz Zapadne Slavonije. Uslijedio je napad upriličen za vrijeme prvomajskih praznika. U Zapadnoj Slavoniji je u to vrijeme živjelo oko 15.000 stanovnika zajedno sa 4.000 pripadnika Srpske vojske Krajine. Naš narod napalo je 16.000 dobro obučenih pripadnika hrvatske vojske, potpomognutih vojnim avionima i helikopterima. Tokom tri dana ubijena su 283 stanovnika Zapadne Slavonije, 114 su bili civili, među njima 11 djece i 73 osobe starije od 60 godina. Među nestalima se i danas vodi čak 156 ljudi. Veliki broj zarobljenih srpskih vojnika osuđen je na nepoštenim suđenjima pred šovinističkim hrvatskim sudovima na višegodišnje robije. Hrvatski sudovi, ali ni nečasni i nestručni Haški tribunal nikad nisu sudili pokretačima, planerima i izvršiteljima ovih zločina. Naročito nisu osudili političare: Franja Tuđmana, Gojka Šuška, kao ni generale Janka Bobetka, Imre Agotića, Petra Stipetića, Luku Džanka, Marjana Marekovića, Mladena Kruljca i brigadira Stjepana Gašljevića. Ovi ljudi su u Hrvatskoj neumjereno i karikaturalno slavljeni kao vojskovođe i patriote.
Predsjednik RS Krajine Milan Martić naredio je dejstvo srpskih raketa po Zagrebu. Tom prilikom poginulo je nekoliko civila. Bilo je to ključno nedjelo zbog koga je Martić osuđen na tridesetpetogodišnju robiju koju izdržava u Estoniji. Iako su njihovi saborci optužili generala Kruljca i vojnika Tomislava Abramovića da su prilikom napada na Zapadnu Slavoniju, u vrijeme kada nije bilo borbi, pogubili civila, starca Miroslava Vučkovića iz Okučana, hrvatsko tužilaštvo odbacilo je krivičnu prijavu. Kada su Radmila i Mirjana Vukić tužile hrvatsku državu za ubistvo starog oca, majke i sestre u Zapadnoj Slavoniji, hrvatski sud je odbio tužbu i naplatio im 3.200 eura parničkih troškova. Haški tribunal nikada nije osudio niti jednog Hrvata za zločine nad srpskim narodom. Tokom rata u Zapadnoj Slavoniji poginulo je 1.165 Srba, među kojima se 486 još uvijek vode kao nestali... Miloševićev režim je u to vrijeme vijest o napadu, na zemlju kojoj je SFR Jugoslavija i njena naslednica Republika Srbija garantovala da će da je štiti, stavio u 26. minut „Dnevnika“ državne televizije – poslije važnih informacija o prvomajskom uranku. Nekoliko sedmica kasnije u Zapadnu Slavoniju je otišla Vesna Pešić, srpska opozicionarka. U tekstu koji je posle objavila piše kako su Srbi u Zapadnoj Slavoniji zaštićeni, da ih samo žene bez razloga tjeraju u izbjeglištvo i kako djeca Veljka Džakule, srpskog političara koji je za primjer ostao u Zapadnoj Slavoniji, maltertiraju hrvatske policajce koji ih štite, penjući im se na glave... Nije napisala, pošto joj nisu rekli, da je hrvatska vojska šmrkovima čistila ulice od srpske krvi.
Teško nama ako ikad zaboravimo Zapadnu Slavoniju...
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)