Piše: Vuk Vuković
Dematerijalizacija stvarnosti sastoji se u tome što je više nije moguće doživljavati direktno, već jedino i isključivo putem isključenja, u najboljem slučaju prebacivanjem na drugu ravan. Kakvu, recimo ovako, vrijednost ima doživljaj iz druge ruke, u odnosu na svijet koji nikad nije otkriven u neposrednom kontaktu? Na tom nivou saobraća filozofija medija sa svojom scenografijom planetarnog uživo. Tom duhu globalne tendencije uživo, kako saznajemo, i nije potreban događaj; događaj je spektakal da sve ide uživo, dok se višak, u ovom slučaju to bi bila stvarnost, u svakom smislu eliminiše.
Ne treba ići dalje od neodređenosti, te klopke sa kojom smo ulovljeni. Što šizofrenije pumpa i plasira stalnu sliku o sebi, utoliko prije Zapad raskida sa živošću kakva je neodređenost, sa položajem udvajanja i figurom događaja. Baš suprotno, Zapad se hrani i živi od sopstvenog leša; proizvodeći svijet uživo, on ga zakida svake dimenzije, prazan i bez sjenke, to je svijet trenutnog obrta sa poraznim rezultatom.
Metafizika nije dužna objašnjavati ništa! No i pored toga, slika svijeta uživo zahtijeva sve samu beživotnu preciznost. Informacija otuda nije propratna građa događaja, već je događaj taj koji se utapa u informaciju koja ga nadvisuje i postaje njegovom suštinom. Nikad ne znajući šta stoji iza poslednje slike uživo, živimo prikopčani na divljim kanalima prežvaćući ostatke stvarnosti čija je uloga do kraja beznadežna.
Realno govoreći, ako je to uopšte više moguće (i sve dok se razvija diskurs, nije sigurno prema čemu se to još uvijek u stvari kreće; drukčije rečeno: gde je objekat koji garantuje neki odnos?), gotovo je nemoguće osmisliti događaj u hipertenziji masovne proizvodnje super-događaja. Još juče, Tunis je sjedinio terorizam i turizam, da bi jutros osvanule prognoze koji su gradovi nadalje stavljeni pod crni znak pitanja. Znači li to, da bez katastrofe nijedna stvarnost nema šanse na aktuelnost? Terorizam, ustajući sa periferije, pretače se u smrtonosni turizam u pokretu, dakle u onu aktuelnost oko koje se sabiraju, i u kojoj nestaju svi događaji. Pa opet, da bi nešto bilo označeno kao događaj, ono istovremeno mora biti uništeno od strane terorističkog događaja.
O čemu nas još izvještavaju mediji ako ne o spektaklima bombaš-samoubice i ovjerene palm beach dive. Izgubivši osjećaj sa prefinjenost neodređenosti, ovaj svijet logično seže prema svim formama krajnosti. Uslovljen na fantastičnu informaciju o sebi, događaj podleže zakonima opšteg tržišnog promiskuiteta: nema puta kojim bi bilo moguće da se kreće događaj, i stoga je trenutan i haotičan, simulirajući kako od sebe daje strukturu i uslov sa razliku. Međutim, samo onaj događaj koji umre sebe može danas ostaviti trag!
I sve je uvijek već na ivici da nestane, ili da se pojavi u izvanrednom stanju, ukrštajući u svoj vještački DNK nešto od Bagdada i reklamske kockarnice u pustinji...
U frustrirajućem iščekivanju događaja, stvarnost se nasilno i groteskno dekoriše i dekodira. Times square je ekranska rubikova kocka, radikalna vertikalnost osvijetljena delirijumom saobraćaja i proizvoda koji i nisu ničemu određeno namijenjeni. To ušće božanske plazme, taj 3D portun u svemirski stan i san, taj digitalno-stalni božić besmrtnih poklona, predstavlja našu potonju želju: da zijevamo u prazno, i da se prolazimo u ideologiji ne-događaja.
Pa opet, nije istina kako se od svega ne pravi mala feštizacija, bilo da se radi o džet-set sahrani ili o muzičkom festivalu, u oba slučaja mediji povampiriju događaj do granica kad od njega više ništa ne ostaje. I zato za nas ništa od toga ne može imati smisla, pa ipak, poznajući samo tu realnost, vježbamo se za uživanje u totalnoj banalizaciji.
Informatsko, nuklearno, realno: događaji koji su zakinuti mogućnosti, i primorani da djeluju iz sjenke, prijete famoznim krajem koji se naposletku neće imati čemu obratiti.