Piše: Branko Rakočević
OBLAKODERI: “Počele su opet ulične tuče, gradske klince neko ludilo vuče, zvijezde su izgleda u disonanci nekad prijatelji, a sada znanci...”
Za održavanje javnog reda i mira u našoj maloj kasabi bješe zadužena narodna milicija na čelu sa brkatim delijom Vojom, dok je za remećenje istog bio zadužen Lazo, nekrunisani kralj ulice, gospodar darkvuda. On bješe glavna faca u ‘’pjaci’’, pošto Giška (Đorđe Božović) i Jokso (Dragan Joksović) odoše boljima i većima u veće gradove. I tako nekako sinu ideja Ratku, a kome bi drugo do njemu, da njih dvojicu vrati u zavičaj, da ukrste pesnice, i da na megdanu pokažu ko je veći junak.
Tuča, u narodu poznata kao boj (u park-šumi) na Zlatici, trajala je, legenda kaže, cijeli ljetnji dan do podne, a pobjednika, a ni poraženog, nije bilo. Posle žestokog makljanja, i krvi, bukvalno, do koljena, Giška i Jokso odoše zajedno u Urgentni da se iskrpe, pa na piće kod Bajice, a zatim u legendu... Giška iskupi svoje grehove na ratištu, a Joksa ubiše Vikinzi u Švedskoj...
Drevni Podgoričani solitere koji se nalaze između ulica koje nose imena znamenitih crnogorskih junaka - Novaka Miloševa i Miljana Vukova - nazvaše Lazo i Jokso. I bjehu oblakoderi, sva petorica, dakako, i Novak, i Miljan, i Giška, i Lazo, i Jokso...
BRAĆA PO ORUŽJU: (nešto manje romantična verzija)
... I, baš, doslovce, kao u onoj Mešinoj priči o dva vojnika koji su se susreli u šumi i pospremili jedan drugog, tako i u ovoj priči dva neprijateljska vojnika (‘’vojnik’’-pripadnik mafijaškog klana) sretoše u (park) šumi na Zlatici, i šta će- kud će, počeše da rade ono što jedino znaju i što im je zanat. Ukrstili oni pesnice i isprebijali jedan drugog, potegli čaklje i ‘’bezbolne palice’’, i makljali se po onom podgoričkom žaropeku cijeli ljetnji dan do podne, a kad su polomili i čaklje i ‘’bezbolke’’, i kad su im ostali samo noževi, jedan od ‘’vojnika’’ reče:
‘’Čekaj, avetinjo, da predahnemo, evo i podne je prošlo, nijesmo životinje, no ljudi...’’
Pa sjeli, popričali o svemu, o mafijaškim ‘’porodicama’’, nevjenčanim ženama sumnjivog morala, vanbračnoj djeci, prljavim poslovima, o teškom životu s one strane zakona, o problemima s murijom, suparničkim gangovima, sve im slično, mnogo šta isto, razumjeli se, zbližili, pa ustali i rekli zadovoljno: “E baš se ispričasmo ka’ ljudi, eto i na rane zaboravismo, ‘ajde da dovršimo ono što smo započeli”, pa izvadili noževe i iskasapili jedan drugog, toliko, da su ih u Urgentnom centru jedva iskrpili... Posle toga nastaviše starim putem, odoše u svijet, da ratuju, prebijaju, diluju, otimaju, reketiraju, sve dok ne naiđoše na jačeg, a jači kači...
Možda bi neko drugi rekao da su se ova dva žestoka momka s podgoričkog asfalta rastala kao prijatelji, da su zakopali ‘’ratne sjekire’’, a ne da sjekirama oči vade jedan drugome... Možda bi neko drugi rekao i da su se okanili ćorava posla, i da su krenuli pravim putem, ali to bi bila ružna laž, čak i da se tako desilo. Ovako, gorki svršetak priče je istinit možda najviše zbog toga što sam se bojao da ih ne prikažem boljim nego što jesu.
A opet, baš zato što je kraj surovo istinit, ostala je u meni djetinja misao, uporna nada, da su se ipak pomirili. Ako ne na zemlji, ono barem na nebu, i da sad gore piju rujno vino u potaji sa Novakom, Miljanom i ostalim glavosječama, i da se s nostalgijom sjećaju vremena kad ‘’zakon kolta’’ još ne bješe implementiran u ‘’crnogorsko društvo’’... Bang-bang...