Piše: Saša Ilić
Dok traju pregovori u Briselu, između pregovaračkih rundi Beograda i Prištine vodi se drugačija politika na terenu, koja u slučaju Srbije ima svog glasnogovornika u Marku Đuriću, direktoru vladine Kancelarije za KiM. On je kao i ministar Aleksandar Vulin, koji se specijalizovao za održavanje “diplomatskog” sukoba s Hrvatskom, zadužen za podizanje tenzije sa Kosovom. S druge strane, predsjednik vlade nastupa pomiriteljski, ističući kako je začuđen situacijom u regionu, “gdje bi svi da pokazuju mišiće”. On je, kako kaže, za to da se “poredimo s drugima, da mjerimo svoj rad, znanje, različite vizije budućnosti, ali veličinu mišića i koliko metaka možemo da ispucamo, to nećemo”. Posmatrano iz Brisela, reprezentacija Vučićeve mirotvoračke politike vjerovatno izgleda kao veliki preokret u odnosu na ono kako se ponašala Tadićeva administracija. Gledano iznutra, stvari izgledaju drugačije, dok pogled s Kosova možda u potpunosti ogoljava Vučićev mirotvorački potencijal.
Kao i kada je u pitanju koncept pomirenja koji sprovodi zvanični Beograd, kada se radi o procesu normalizacije odnosa s Kosovom, postoji “ali” iza kojeg slijedi čitav niz razloga koji sami po sebi suspenduju sve što potencijalna normalizacija zahtijeva. Ti razlozi predstavljaju uporišne tačke realne politike Srbije koju ona vodi prema Kosovu. Djelovanje direktora Kancelarije za KiM, ali i ministra inostranih poslova Ivice Dačića, predstavlja primjer te “kontrapolitike”. Tako je ovog ljeta “slučaj Ivanović” podignut na državni nivo. Kampanju je vodio Marko Đurić, ističući kako je cijela Srbija, skupa sa Srbima na sjeveru Kosova, pokazala solidarnost s Oliverom Ivanovićem. “Dok je Ivanović iza rešetaka, možemo reći i da je sloboda za Srbe iza rešetaka”, opominje Đurić koji sebe vidi prije svega u ulozi zvaničnog podbunjivača srpske manjine na Kosovu. U procesu koji se vodi protiv Ivanovića, Đurić prije svega želi da poveća politički kapacitet samog optuženog, a ne da pomogne u pribavljanju dokaza što bi bio glavni posao jednog pravnog tima odbrane. U danima Ivanovićevog drugog štrajka glađu (prvi put je na taj način izdejstvovao prebacivanje iz prištinskog u mitrovički zatvor), direktor Kancelarije za KiM pokazao je izrazitu sposobnost za proizvođenje političke krize. I pored toga što mu nije odobren odlazak na Kosovo, on je posjetio Mitrovicu, organizovao je protest podrške Ivanoviću, sprovodeći istovremeno mobilizaciju javnosti za “slučaj koji je nadrastao stvar pojedinca i postao problem svih nas”.
Da li je “predugo” suđenje Oliveru Ivanoviću (19 mjeseci) zaista problem Srbije i ako je tako zbog čega proces koji se istovremeno vodi protiv pukovnika MUP-a Dragoljuba Delibašića nije isti takav državni problem? Treba imati u vidu i to da neki procesi pred Specijalnim sudom u Beogradu traju preko deset godina. Ni ‘’Informer’’, niti ‘’Politika’’ ih još uvijek nisu nazvali farsom, kako je sudski proces u Mitrovici okarakterisan u srpskim medijima već na samom početku. Očigledno je Oliver Ivanović, budući da se radi o političaru, idealna figura za manipulisanje domaćom javnošću, ali i za skretanje pažnje međunarodnoj zajednici na “katastrofalno stanje na Kosovu”. U procesu protiv Ivanovića, ispitano je preko 45 svjedoka. Preostalo je još deset. Prema riječima glasnogovornice Euleksa Bese Domi, Ivanoviću i Delibašiću je produžen pritvor zbog mogućnosti vršenja pritiska na svjedoke. Stoga je i pored toga što je Vlada Srbije pružila garancije za Ivanovića kako bi mogao da se brani sa slobode, on ipak zadržan u pritvoru. Srpske vlasti su onda odlučile da izvrše medijsku ofanzivu na Međunarodno vijeće Osnovnog suda u Kosovskoj Mitrovici. Iza ove kampanje stoji svakako Aleksandar Vučić koji je otpočeo i široku aktivnost kod međunarodnih zvaničnika koji bi mogli da utiču na ishod procesa protiv Ivanovića. Ovo neprestano ponavlja Marko Đurić, ističući pritom kako Srbija ne namjerava da vrši bilo kakav pritisak na sud u Mitrovici, ali da svejedno želi da stane na put “pravnom ekstremizmu Euleksa na Kosovu. Tako je i protest u Mitrovici organizovan pod parolom “Pravda – da, politizacija pravde – ne”. Jedan od zahtjeva mitinga bio je i taj da “Oliver bude jednak sa ostalima, ništa ni više ni manje od toga”. To bi značilo da je Vlada Srbije u neku ruku zadovoljna tretmanom koji Delibašić ima na sudu, te da bi u slučaju “izjednačavanja” Ivanovićevih prava sa njegovim, Vlada Srbije pozdravila nastavak fer suđenja. Ali, svima je jasno da stvari ne stoje tako.
Cijela ova kampanja eskalirala je u danima Ivanovićevog štrajka glađu. Zapravo počela je onog trenutka kada je Aleksandar Vučić javno rekao “kako niko ne razumije zašto to rade sa Ivanovićem, osim da bi se vršio dalji pritisak i ponižavanje srpskog naroda na KiM”. Sve ostalo je izvedeno sinhronizovano, jer “srpska vlada više nije htjela da ćuti”. Tako je Ivanović, nakon osam dana gladovanja, prebačen u mitrovičku bolnicu, a Apelacioni sud Kosova je ukinuo rješenje o produženju pritvora Oliveru Ivanoviću do šestog oktobra, čime je sudsko vijeće obavezano da ponovo odluči o produženju pritvora ili o puštanju na slobodu. Sam Ivanović je riješen da istraje u štrajku glađu dok je vlast u Srbiji odlučna da ga “podrži” u ovakvom vidu borbe. U svemu tome, zvanični Beograd nastupa kao da nije izvršio nikakav pritisak na sudstvo Kosova, niti je manipulisao srpskom manjinom na sjeveru. Do naredne runde dijaloga u Briselu, Beograd se obavezuje da neće praviti nikakve incidente. Ionako proces normalizacije, kako stoji u redovnim izvještajima direktora Kancelarije za KiM, destabilizuje samo “tribalni nacionalizam” Edite Tahiri.
Dok teku ljetnje vrućine, međutim, Albanci s Kosova strpljivo podnose maltretiranje srpske administracije na graničnim prelazima, jer za njih ne važe ista pravila kao i za druge. Budući da Srbija ne priznaje kosovske putne isprave, neophodno je da svako od njih na administrativnom prelazu dobije potvrdu kojom bi se verifikovao identitet građana. Zbog toga, brzina protoka na graničnim prelazima iznosi otprilike do dvadeset automobila na sat. Na Merdaru su kolone ovih dana duge i po nekoliko kilometara. Marko Đurić podrazumijeva da je to najlegitimniji tretman kosovskih Albanaca; uostalom, sve one koji posjeduju kosovska dokumenta on naziva nacionalistima. To je ujedno i zvanični stav Srbije.
Ministar Dačić je takođe u ofanzivi između dvije runde dijaloga. Njegov zadatak je da zajedno s predstavnicima SPC onemogući Kosovo da postane član UNESKO-a. “Ne mogu biti nagrađeni oni koji su palili crkve”, kaže Dačić. Po njemu, kao i po ostalim predstavnicima aktuelne srpske vlasti, nagrađen može biti samo onaj ko je palio džamije. Drugačiji ishod je nemoguć. Isto tako, Dačić vjeruje da će stav Generalne konferencije UNESKO-a u novembru biti negativan po Kosovo. Do tada, udarna vijest na svim naslovnim stranama biće kapanje fiziološkog rastvora i odbrana Ivanovića, ukoliko Vučićevo nepokazivanje mišića ne preusmjeri tok događaja.Peščanik.net