Piše: Igor Damjanović
Većina ozbiljnih analitičara procjenjuje da će poziv Crnoj Gori za pristupanje NATO paktu biti odložen najmanje do kraja 2016. godine. Da ovom državom upravljaju ozbiljni ljudi i da ovdje egzistira zdrava medijska atmosfera, činjenica da će u ovoj godini izostati poziv za NATO ne bi trebalo nikoga da iznenadi.
Početkom marta iz kabineta Fransoa Olanda izdato je saopštenje da Francuska do daljnjeg neće dozvoliti nikakvo širenje NATO pakta. S obzirom na to da ovo saopštenje vremenski koincidira s njegovim sastankom u Minsku sa predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom i njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, posvećenom rješavanju ukrajinske krize, nije isključeno da je jedna od neformalnih tema ovog istorijskog susreta, koji je jugoistoku Ukrajine donio održivi mir, bila i opšti moratorijum na dalje širenje NATO-a.
Zapanjujućom lakoćom crnogorska vlast i većina ovdašnjih medija zanemarila je zvaničan stav predsjednika jedne Francuske, poslije SAD najznačajnije članice NATO alijanse. Ne obazirući se na poruke sa Jelisejskih polja, ovdašnji NATO propagandisti nastavili su u istom dahu da vode svoju jednostranu kampanju. Tako su milioni eura, prijeko potrebnih crnogorskom zdravstvenom i obrazovanom sistemu, otišli na nemoguću misiju popravljanja imidža vojnog saveza, koji je ovaj prostor ne samo bombardovao, nego i upotrebom radioaktivnog oružja trajno kontaminirao.
Nameće se pitanje da li je sveprisutna dogmatska NATO kampanja proizvod političkog autizma Enver Hodžinog tipa, ili tek jedna obična farsa, kojom premijer Đukanović pokušava dokazati bezuslovnu odanost SAD i ‘’kupiti’’ američku podršku za održavanje na vlasti? Sledeći korak u dokazivanju bezuslovne odanosti SAD izgleda predstavlja otvorena kleveta Rusije, koju Milo Đukanović poslednjih dana otpužuje da direktno stoji iza manifestacija narodnog nezadovoljstva. Da u Đukanovićevim klevetama na račun ruske države postoje i primjese istine, lično ne sumnjam da bi 24. oktobra njegova policija pred zdanjem crnogorskog parlamenta bila jednako paralisana, kao 14 godina ranije čečenski teroristi u moskovskom pozorištu Dubravka.
Boraveći prethodne nedelje u Moskvi na konferenciji ‘’Dolazi li ni NATO na Balkan – Crna Gora, Makedonija, Srbija?’’, zapazio sam da je kod ruskih zvaničnika na veoma dobar prijem naišla incijativa naših opozicionih političara da Rusija i NATO zajedno garantuju vojnu neutralnost Crne Gore. Realno je očekivati da tokom naredne dvije sedmice ruska strana zvanično objelodani ponudu NATO-u, da po modelu vojne neutralnosti Austrije zajedno urede međunarodnu poziciju Crne Gore.
Austrijski državni ugovor nastao je prije tačno šest decenija, kao plod kompromisa SSSR-a, SAD-a, Francuske i Velike Britanije. Pored odredbi koje su isključivale mogućnost ponovnog ujedinjenja sa Njemačkom i obnove hazburške monarhije, ovaj dokument zabranio je pristupanje Austrije bilo kom vojnom savezu i razmještanje stranih trupa i drugih efektiva na njenoj teritoriji.
Nastankom nove geopolitičke realnosti u svijetu, sredinom devedesetih, nestali su spoljni pritisci za dalje održavanje neutralnog statusa Austrije. U momentu kada su NATO paktu pristupile ne samo bivše zemlje članice Varšavskog ugovora, već i republike članice SSSR-a, Austrija je odlučila da ipak zadrži svoj vojno neutralni status. Štaviše, eventualno pristupanje NATO paktu u ovoj zemlji nikada nije postalo relevantna tema.
Dvostruki austrijski ministar odbrane Norbert Daraboš u intervjuu za beogradsku ‘’Politiku’’ kaže da: ‘’Austrija uživa u svom neutralnom statusu’’ i kao osnovne prednosti austrijske vojne neutralnosti navodi: ‘’Prvo, da imamo fleksibilnu državnu poziciju i da možemo kao takvi da učestvujemo u raznim organizacijama. Pitanje je koliko je bilo stvarne koristi za sve one zemlje koje su pristupile NATO-u? Jer, sa NATO-om se može sarađivati i bez članstva u tom savezu, imate niz primjera za to.’’
Ministar Daraboš takođe podvlači da je koncept neutralnosti triput jeftiniji od eventualnog članstva u NATO: ‘’Sada izdvajamo za odbranu 0,7 odsto od nacionalnog bruto proizvoda. Ako bismo ušli u NATO, to bi moralo da bude najmanje 2,2 odsto od nacionalnog bruto proizvoda.’’
Pametnom i racionalnom austrijsko iskustvo sa vojno neutralnom pozicijom bilo bi dovoljno da izvuče relevantne zaključke. Nažalost, racionalni i pametni odavno ne upravljaju crnogorskom državom, što suluda NATO kampanja najbolje pokazuje. Kredibilne spoljne garancije opstanka na vlasti ovog režima danas su nažalost jedina mjera i strategija crnogorske državne politike, koja ne pokazuje ni elementarne pretenzije objektivnog definisanja nacionalnog interesa.
Građanima Crne Gore sada se nameće istorijska dilema da li će ovakvom režimu dozvoliti da bez njihovog neposrednog konsultovanja odbaci ponudu garantovane vojne neutralnosti i zemlju voljom korumpirane parlamentarne većine utrpa u NATO pakt.
(Autor je član Mirovnog
pokreta ‘’Ne u rat ne u NATO’’)