<br />
Posle Bejruta, Sinaja i Pariza, na red je došla i Kalifornija. Ono što se u srijedu dogodilo u varoši San Bernandino, na jugu Kalifornije – napad na jedan socijalni centar sa 14 žrtava, dok je bračni par mladih napadača ubijen u obračunu s policijom – u prvi mah je ličilo na još jedno masovno ubistvo iz beskrajne američke serije domaćih zločina, da bi FBI u petak saopštio da je otkrio vezu masakara sa Islamskom državom.
Ovo, razumljivo, daje novu dimenziju globalnom zapletu oko ove terorističke organizacije koja pretenduje da je država i svakako zaoštrava dileme kako se s njom nositi. Sve je očiglednije, naime, da u ovom asimetričnom ratu strana koja napada ima nesumnjivu prednost nad onom koja se brani.Američki mediji su u petak objavili da je Tašvin Malik (27) rođena Pakistanka, koja je posle udaje za Rizvana Faruka (28) bila na putu da postane američka državljanka, na Fejsbuku izjavila lojalnost vođi ID, ”kalifu” Abu Bakr al Bagdadiju, što je dovoljno za drugu vrstu istrage.
Ovo ne podrazumijeva da je par, koji je iza sebe ostavio šestomjesečnu kćerku, djelovao po instrukcijama iz centrale ovih fanatičnih džihadista – najvjerovatnije nije - ali to problem čini još većim. ”Samonikle” teroriste je, naime, teže otkriti, pošto nema komunikacija s organizacijom koja bi mogla da bude uhvaćena u široku prislušnu mrežu stvorenu upravo za ove svrhe.
Posledice posredne veze sa ID u ovom slučaju su iste kao i one direktne, pa možda još teže. Donose nove potvrde da je teroristička prijetnja globalna i da razloga da od nje strahuju imaju baš svi.
Dejvid Miliband, bivši šef britanske diplomatije, sada čelnik jedne humanitarne organizacije, u eseju objavljenom na sajtu uglednog dvomjesečnika ”Forinj afers”, postavio je preciznu dijagnozu prijetnje: napadi organizovani od strane ID, ili od nje samo inspirisani, dio su paklene strategije: da se stvori trajni konflikt između nasilnog džihada i njegovih neprijatelja – praktično ostatka svijeta – i da u tom ratu islamski ekstremizam stalno reafirmiše razlog svog postojanja.
To dakle jeste neka vrsta ”sukoba civilizacija”, mada ne na vjerskoj osnovi- pošto su na udaru i mnogi Muslimani - već zaista civilizacijskoj. Kako, međutim, odgovoriti na strateški izazov koju donosi novi teroristički brend?
Svakako ne samo bombardovanjem položaja ID, zapadnim ili ruskim, svejedno. Na silu, doduše, treba odgovoriti silom i neki rezultati u ovom ratu već se postižu – teritorija ID se smanjuje – ali prije svega treba se suočiti s uzrocima ove civilizacijske anomalije, pa tek onda sa njenim simptomima.
To je mnogo lakše reći nego postići. U žarištu ove krize, Siriji, previše je sukobljenih interesa da bi se stvorio zajednički front. Od građanskog rata koji je trebalo da promijeni jedan režim, stiglo se, pokretanjem rijeke izbjeglica bez presedana, do jedne od najvećih kriza novijeg doba.
Krize koja, umjesto da se raspetljava, postaje sve teža, što je najuvjerljivije potvrdio njen najnoviji zaplet, konflikt između dojučerašnjih ”strateških partnera” (ali i istorijskih neprijatelja), Turske i Rusije. Ko je u njihovom sukobu u pravu – da li je ruski borbeni avion oboren s legitimnim razlogom ili ne - nije toliko važno koliko posledice koje je to donijelo.
Obaranje ruskog ”suhoja” samo je dodatno osvijetlilo realnosti tog sukoba, koji je počeo kao građanska pobuna protiv autoritarne vlasti, da bi prerastao u sveopšti konflikt u kojem, preko svojih ”predstavnika”, ratuju regionalni i globalni akteri: Iran i Saudijska Arabija, Rusija i Amerika, Turska i Rusija, Iran i Izrael...
Po svemu sudeći, i ovog puta će biti potrebno da se protrči nekoliko krugova ludila prije nego što se stigne do razuma. Bilateralni susreti održani proteklih dana na ministarskom sastanku OEBS-a u Beogradu pokazali su da će do početka raspetljavanja biti još zaplitanja – na svestranu štetu.
Dotle, sačekajmo na posledice po Ameriku povratka islamskog terorizma na njenu teritoriju. Najnoviji udar svakako iznova podriva samopouzdanje nacije koja je svojom geografijom ovog puta pošteđena izbjegličkog talasa koji je zapljusnuo Evropu, ali ne i džihadista.
Izvjesno je da je napad u San Bernandinu i udar na politiku uzdržanosti predsjednika Obame kad je riječ američkom ”ratu protiv terora” koji glavna svjetska sila vodi još od 2001. Pentagon je, doduše, prije ovog događaja najavio da će u Siriji i Iraku biti angažovan kontingent američkih specijalaca, ali najnoviji događaj svakako je pritisak da se učini više. Što će reći da se od lošeg krene ka gorem.
(Autor je bivši glavni
i odgovorni urednik
‘’Politike’’)
Piše: Milan Mišić